Komuniciranje Dubrovnika novim znamenitostima (6): Linđovka voli Minčetu

Ni kašnjenje s obnovom hotela, ni recesija u Hrvatskoj, niti svjetska gospodarska kriza ne mogu ugroziti budućnost Dubrovnika ako njegovim stanovnicima ne prevlada sve uočljiviji sindrom malog grada…


Ništa u blizini u svijetu jedinstvenog grada u zidinama ne smije sličiti na njega ni izgledom ni materijalima jer je kopija uvijek daleko lošija od originala, a postojanje kopija ne podiže vrijednost izvornom djelu. Zato je teško osmisliti skladna zdanja blizu dubrovačkih gradskih zidina, ali da je moguće svjedoče hotel Hilton u austrijskom stilu i zgrade Gimnazije i Umjetničke galerije. Kao loš primjer mogu se navesti radionice i garaže Centra za zaštitu od požara. Zato je dobro što već postojeća rješenja budući garažno-poslovni centar „Iza Grada“ predviđaju duboko ukopavanje i smještaj većine garažnih mjesta ispod današnje razine parkirališta.
No, buduća velika javna garaža s poslovnim prostorima mora i sama odisati originalnošću i predstavljati novu gradsku znamenitost. Jedno od mogućih rješenja bila bi postaja gradske žičare na mjestu današnjeg Centra za zaštitu od požara u obliku rasplesane Linđovke, u bojama i obliku kao što je naslikala umjetnica Iris Lobaš Kukavičić. Ta bi zgrada-skulptura trebala biti na najvišoj visini u budućem garažno-poslovnom centru. Služila bi kao postaja niske gradske žičare kojom bi se povezale javne garaže na Ilijinoj glavici i „Iza Grada“, a ako bi se jednoga dana postavljala dodatna linija žičare prema Srđu, onda bi i ona mogla kretati iz „Linđovke“. Ruke „Linđovke“ ispružene u smjeru Ilijine glavice u koje bi dolazila žičara i pogled prema Minčeti simbolično bi pokazivale ljubav starog i novog Dubrovnika i umijeće drevnih i suvremenih graditelja. Sivkasti višestoljetni kamen od kojega je sazdana Minčeta i crvena, bijela i siva stakla „Linđovke“ dopunjavali bi se i stvarali ljepotu različitosti, kao što i staklena piramida ispred muzeja Louvre u Parizu samo dodatno ističe njegovu raskošnu fasadu.
Zato bi i nadzemni dio budućeg garažno-poslovnog centra „Iza Grada“ trebao biti pretežito od stakla i aluminija, s najnižim dijelom prema zidinama, a najvišim prema Zagrebačkoj ulici. Postoji mogućnost da bi se ispod sadašnjeg parkirališta moglo naići na napušteno srednjovjekovno groblje, možda i ostatke kapele ili drugih zdanja. No, to može biti samo dodatni poriv za istraživanje i na što god se vrijedno naiđe moguće je zaštititi, uklopiti u buduće zdanje i pokazivati turistima kao još jednu dubrovačku atrakciju.
Pješački izlaz iz postaje buduće žičare i ostalih dijelova garažno-poslovnog centra „Iza Grada“ trebao bi biti u Posatu. Do njega bi se dolazilo liftovima i pokretnim trakama, uz sigurnosne prolaze stubištima i hodnicima. Od Posata do Porta bi trebalo sagraditi novu rivu i tako bi se dobio još jedan istočni ulaz u Grad i rasteretila Vrata od Ploča. Ako bi buduća riva bila dovoljno široka mogla bi služiti i kao kamena šetnica i kao prometnica za opskrbna električna vozila koja u tome slučaju ne bi stvarala gužve i usporavala pješački promet na mostu u Vratima od Ploča. Sav promet vozila na fosilna goriva unutar zidina trebalo bi što prije zabraniti zato što iz njihovih ispušnih cijevi izlazi masna garež koja prodire u pore kamenih zidova kuća u Gradu. Najmanji je problem što je čišćenje skupo, a osnovni i najveći što svako čišćenje, bilo da se izvodi zrakom, vodom, pijeskom ili kemijskim sredstvima, oštećuje višestoljetno kamenje i fuge.
Kolni izlaz ostat će na Put iza Grada sve dok ne bude prokopan tunel od Lapad stanice do Pila i centra „Iza Grada“. Dodatna mogućnost je drugi kolni izlaz na Zagrebačku ulicu koja bi trebala u tome slučaju postati dvosmjernom, ali i to je skupo i vrlo upitno prometno rješenje zato što bi se dodatno smanjio broj parkirališnih mjesta, a dobila bi se uska i opasna prometnica. Treba biti realan i uvažavati činjenicu da je Dubrovnik mali grad i da on upravo zbog toga još dugo neće imati novaca za velike infrastrukturne zahvate kao što su tuneli koji bi rasteretili postojeće uske prometnice. S druge strane, prometne gužve i zastoje te nedostatak parkirališnih mjesta je nužno što prije riješiti da bi ojačao imidž poželjnog turističkog odredišta u kojemu je ugodno boraviti. Rješenje je moguće naći u inozemnim ulaganjima u prometna rješenja i nove znamenitosti, a privlačnost onoga što Dubrovnik već ima je dobra polazna točka.
Grad u zidinama kao u svijetu jedinstvena spomenička cjelina, prirodne ljepote u neposrednoj blizini i njegovi kulturni sadržaji omogućavaju privlačenje stranog kapitala koji može pomoći da Dubrovnik napravi nove iskorake. Da Dubrovnik ne može sam, vlastitim snagama, postići sve što mu treba, posve je jasno jer ideje o poboljšanju protočnosti prometa tunelima postoje desetljećima, a nikad se ništa nije učinilo ne zbog nedostatka dobre volje, nego novaca. Nove znamenitosti nužne su i starijim gradovima od Dubrovnika. Na primjeru Zadra i njegovih uspješnih “Morskih orgulja“ i „Pozdrava Suncu“ može se pokazati, bez posezanja za primjerima iz inozemstva, kako su te dvije nove atrakcije oplemenile turističku ponudu i kvalitetu života grada koji ima sačuvane spomenike još iz Rimskog carstva. Zadar nije veliki grad, ali u njemu ne prevladava sindrom malog grada koji se može opisati uobičajenim stavovima „pusti me stat“, „vrag odnio prešu“ i „pos'o nije zec – neće uteć'“ koje na kraju rezultiraju protivljenjem svemu novom pa i održivom razvoju.
Ni Dubrovnik nije veliki grad po broju stanovnika, ali njegova slavna prošlost, trgovačka, pomorska i diplomatska uspješnost Dubrovačke Republike, što je općeprihvaćena povijesna istina i u udžbenicima velikih naroda i država, ne daje pravo njegovim današnjim stanovnicima da ih obuzme sindrom malog grada.

Komuniciranje Dubrovnika novim znamenitostima (5) - S valova zrakom do Grada

Javna garaža na Ilijinoj glavici stvara gubitke i najveći dio godine je gotovo prazna. No, to ne znači da nije potrebna i da se ne bi njezinih više od 700 parkirnih mjesta moglo bolje koristiti. Ona bi mogla postati komunalnom garažom kad bi se cijene parkiranja spustile na mjesečnu cijenu od 200 kuna tijekom cijele godine (umjesto sadašnjih 300 kuna u zimskim mjesecima i 500 u ljetnim) i za fizičke i za pravne osobe s cijelog gradskog područja i tad bi privukla značajan dio okolnog prometa u mirovanju. Pozitivan efekt prvenstveno bi bio u smanjivanju kruženja preko Pila vozila koja se nisu uspjela parkirati u Zagrebačkoj ulici i oslobađanju parkirališnih mjesta u okolnim ulicama. Povoljne cijene donijele bi i bolje financijske učinke od sadašnjih jer se više zaradi kad se naplati više jeftinijih parkirališnih mjesta nego kad se drži skupa cijena, a garaža zjapi gotovo prazna. Da su cijene povoljnije, onda bi i pomorcima koji nemaju svoje nego iznajmljuju privatne garaže kad idu na brod, bilo povoljnije ostavljati vozila u javnoj garaži, pa i ako žive u Gružu ili Lapadu. Sličan je slučaj i s pravnim osobama za koje su sadašnje cijene od 400 kuna zimi i 650 ljeti za ograničenih do 310 sati parkiranja mjesečno previsoke, kao da je garaža prepuna pa ih se želi destimulirati da je ne koriste.
Najveći problem garaže ostaje slaba povezanost s Gradom, posebno u ljetnim mjesecima kad je koriste turisti, a po vrućini se nije lako do nje popeti s Pila. Najbolje rješenje bila bi već predviđena gradnja tunela, ali za taj skupi posao s obzirom na moguću dobit očigledno ne postoji zanimanje potencijalnih investitora. Tunel s pomičnom trakom ili uspinjačom bi imao smisla kad bi se ispod Pila sagradili poslovni prostori čijom bi uporabom investitor mogao vratiti uložena sredstva, ali s obzirom na zaštićenost zgrada i biljaka na Pilama, što dodatno poskupljuje gradnju, teško je vjerovati da će tunel biti prokopan u nekoliko idućih godina. Posebna autobusna linija koja je bila uvedena nije se potvrdila u praksi zato što je koristila jedinu moguću prometnicu pa je i taj autobus ljeti predugo putovao od Pila do Ilijine glavice, a zimi za njega nema potrebe jer javnu garažu sa skupim cijenama građani vrlo rijetko koriste.
Od tunela kao trajnog rješenja ne treba odustati, ali u međuvremenu preostaje daleko jeftinije i jednostavnije rješenje u obliku niske gradske žičare kakve postoje po svijetu i služe upravo za povećanje protočnosti prometa u ulicama koje nije moguće širiti. Takvu vrstu žičare bilo bi moguće postaviti iznad Zagrebačke ulice, bez da bitno ugrozi vizuru, zamjenom postojećih stupova javne rasvjete novima koji bi bili i nosači žičare i ujedno služili za javnu rasvjetu. Nova dubrovačka gradska žičara bi polazila iz staklene postaje u obliku morskih valova, izgleda kao na crtežu Iris Lobaš Kukavičić, koja bi bila postavljena na sadašnju garažu, iznad uredskih prostora. Te su prostorije već nekoliko puta prokišnjavale i, premda nove, oštećene su vlagom, pa bi im laki stakleni krov pružio nužnu zaštitu, kad već nisu kvalitetno izolirane prilikom gradnje. U usporedbi s drugim planovima koji predviđaju rušenje nekoliko kuća i uvođenje dvosmjernog prometa Zagrebačkom ulicom, niska žičara bi bila i jeftinija i učinkovitija zato što bi dvosmjerni kolni promet dodatno smanjio već nedovoljan broj parkirališnih mjesta u tome dijelu Dubrovnika, a povećao onečišćenje i buku.
Izlazna postaja žičare trebala bi biti na mjestu današnjeg i budućeg Centra za zaštitu od požara, na vrhu budućeg poslovno-garažnog centra „Iza Grada“. Iz te bi postaje lift i pomična traka putnike vodili u Posat, od kojega bi uz more trebalo sagraditi kamenu šetnicu kojom bi se dolazilo u Porat i ulazilo u Grad. Tako bi se ujedno rasteretili ljeti u vrijeme najvećih gužvi postojeći ulazi u Grad s Pila, Ploča i kroz Bužu. Za vrijeme obnove mosta od Ploča, tim se putem išlo improviziranom drvenom stazom i tad se ona pokazala kao prikladan drugi istočni kopneni ulaz u Grad pa bi nova kamena šetnica mogla biti trajno rješenje.
Mnogi dubrovački pomorci vozili su se niskim gradskim žičarama postavljenim u gradovima na svim kontinentima. Da one nisu ružne, niti je za njih potrebno više stupova nego ih je sad postavljeno u Zagrebačkoj ulici za javnu rasvjetu, svjedoči kao samo jedan od mnogih mogućih primjera priložena fotografija na kojoj se vidi niska žičara u Caravonici (država Queensland u Australiji, autor jondis96 na flickr.com). Slična je postavljena i u Lisabonu kako cesta ne bi presjekla gradski park i smanjila mu površinu, a prije i iza parka pomaže povećanju propusnosti prometa u dijelovima grada u kojima nije moguće širenje postojećih prometnica. U Barceloni dio linije gradske žičare ide iznad rive i snimaju je i turisti iznad kojih prolazi, kao i oni koji se u njoj voze. U višemilijunskoj Jacarti jedna od linija žičare prolazi iznad plaže i golfskog igrališta, a lako je naći brojne slične primjere koji pokazuju kako se niske žičare lako uklapaju u prirodni i urbani okoliš kao dio mreže gradskog prijevoza i turistička atrakcija. Dodatne prednosti takvih niskih žičara su mogućnost njihove demontaže i premještanja na drugo mjesto onda kad više nisu potrebne, a do toga bi u Dubrovniku moglo doći kad se prokopa tunel od Ilijine glavice do Grada.
Mogla bi se do izgradnje centra „Iza Grada“ niska žičara od garaže na Ilijinoj glavici postaviti kroz Bogišićev park i dovesti je sa sjeverne strane hotela Hilton do parkirališta na Pilama iznad postojećih pješačkih ulica, bez da viri iznad krošnji drveća ili okolnih kuća. Upravo zato što je niska ne bi ometala pogled, ne bi stvarala buku i ne bi onečišćivala zrak. Budući da u pravilu takve žičare preuzimaju funkciju javne rasvjete, ne bi se povećao ni broj stupova s uličnim svjetiljkama, a pogled iz nje na Bogišićev park, stare obiteljske kuće, Lovrijenac, Pile i zidine brzo bi od prijevoznog sredstva stvorio novu gradsku atrakciju.
Postoji mogućnost i da se niska žičara s parkirališta na Pilama poveže sa Zagrebačkom ulicom iznad skalina Uz posat. Skalini bi ostali sačuvani za pješački promet, ne bi se ugrozila vizura jer bi korpe žičare mogle biti i na visini od samo četiri metra, a veliki uspon bi se svladavao lako, brzo i nečujno s užitkom pogleda na zidine i Minčetu.
Postaja žičare na Ilijinoj glavici u obliku morskih valova ukrasila bi sadašnju garažu i povećala joj uz estetsku i uporabnu vrijednost. Poslije izgradnje poslovno-garažnog centra „Iza Grada“, garaža na Ilijinoj glavici bi prvenstveno služila kao komunalna, za smještaj okolnog prometa u mirovanju, a ne kao turistička garaža, ali bi ujedno bila i korisna dopuna budućoj javnoj garaži „Iza Grada“. Vrlo jednostavno bi mogla biti telekomunikacijski povezana s tom budućom garažom uz sami Grad i na ekranu postavljenom na postaju žičare pokazivati vozačima koliko ima slobodnih mjesta u obje garaže i po kojim cijenama tako da se vozači mogu opredijeliti koju će garažu koristiti. Budući da bi vozači vidjeli kad u garaži „Iza Grada“ nema slobodnih mjesta, parkirali bi se na Ilijinoj glavici i ne bi bespotrebno stvarali gužve na Pilama. Zahvaljujući žičari, ne bi im bilo teško poći u Grad i vratiti se iz njega, a to bi im putovanje iz postaje u obliku valova zrakom predstavljalo dodatni doživljaj i prigodu za snimanje i objavljivanje na društvenim mrežama jedinstvenih motiva, poput Lovrijenca, Minčete, Revelina, zidina i dubrovačkih krovova.