IZGLASAVANJE URBANISTIČKOG PLANA UREĐENJA BOSANKE: SEGREGACIJA NEETIČNIH ETIČARA

Gradsko vijeće Dubrovnika izglasalo je većinom od 16 glasova za, sedam protiv i jednim suzdržanim Urbanistički plan uređenja Sportsko-rekreacijskog centra s golfskim igralištem i turističkim naseljima Bosanka sjever i Bosanka jug na burnoj sjednici koja je održana 30. srpnja 2013. s početkom odgođenim sat i pol zbog skupine prosvjednika koji su sjeli na glavni ulaz i propuštali unutra samo njima podobne vijećnike.

HNS, SDP, HDZ i DDS u kampanji su jasno isticali kako su za projekt gradnje vila, hotela i javnih sadržaja na Srđu, pa su ostvarili daleko bolje izborne rezultate od onih koji su bili protiv (‘Srđ je Grad’ i HL). ‘Srđ je Grad’ je dobio samo tri vijećnička mjesta od priželjkivanih 13 (većine) pa se mora pomiriti s gubitkom izbora, premda im to nije lako jer su prateći njima sklona glasila umislili da imaju većinsku potporu građana.

Moraju se pomiriti i s porazom na referendumu jer, usprkos propagandi i pristranosti medija u njihovu korist, nisu uspjeli animirati potrebnih 50 posto građana da uopće pristupe referendumu. Dakle, realno je stanje stvari da su većina građana i političkih stranaka i njihovih glasača za gradnju na Srđu, što dokazuju neuspjesi protivnika gradnje na referendumu i na izborima, a sve drugo je nastavak medijskih manipulacija potpirivanjem ksenofobije i netrpeljivosti prema stranim ulaganjima i zapošljavanju ljudi.

Vjerojatno je tim manipulacijama oko urbanističkog i razvojnog pitanja podlegao i vijećnik Maro Kristić, pa ga je pogrešno shvatio kao domoljubno i rekao ono što mu ne priliči, nazivajući sve koji su glasali za donošenje urbanističkog plana domaćim izdajnicima. Poslije višegodišnje medijske hajke protiv stranih ulaganja na dubrovačkom području, takva izjava nije posve iznenađujuća i bilo ih je dosta sličnih od "neznanih junaka" po portalima. Čudnije je što je to izrekao mlad, obrazovan čovjek koji radi na razvitku turizma Dubrovačko-neretvanske županije, ali ne treba ga pretjerano osuđivati, upravo zato što su mnogi podlegli manipulaciji da su strana ulaganja napad na Hrvatsku, a ne mogućnost razvoja, zapošljavanja i ostvarivanja prihoda kroz državne poreze i naknade lokalnoj zajednici. Važnije od osuda mladog čovjeka za izrečene riječi u domoljubnom zanosu svakako bi bilo da on sam shvati kako je povrijedio kolege vijećnike i tisuće ljudi koji su im dali povjerenje i koji smatraju da je rješavanje problema zapošljavanja nezaposlenih i napredak gospodarstva najvažniji javni interes u današnjoj Hrvatskoj.

Još su gore postupili vijećnici Miošić, Marković i Viđen, koji su prekršili vlastiti, javno objavljeni etički kodeks, jer su slavodobitno ušli na glavni ulaz umjesto da su se solidalizirali s kolegama vijećnicima koje prosvjednici nisu puštali da izvrše svoju dužnost. Ne samo da se to kosi s tzv. etičkim kodeksom liste ‘Srđ je Grad’ (posebno člancima 1, 6, 7 i 8) nego i s pravilima pristojnog ponašanja. Odjeveni u majice kakve su imali i prosvjednici, slali su neverbalnu poruku kolegama da ih nije samo troje nego znatno više, i da ono što nisu uspjeli dobiti na izborima mogu postići silom. Prema njihovu etičkom kodeksu trebali bi pokrenuti stegovni postupak protiv njih samih. No, sudeći po njihovu dosadašnjem ponašanju, izgleda da su sebe izuzeli od onoga što propisuju drugima. Jesu li uopće pomislili kako bi se oni osjećali da im skupina nezaposlenih zabrani ulaz na iduću sjednicu, a pusti neke njima podobne vijećnike? Ili da im skupina huligana zabrani ući na prednja vrata autobusa? Kako se uopće mogu tako neetično ponašati ljudi koji u današnje doba pristaju na segregaciju vijećnika u odnosu na njihove stavove, a drugima su predložili prihvaćanje njihova etičkog kodeksa? Zar im nimalo nije stalo do osnovnih ljudskih prava i zaštite svojih kolega vijećnika?

Niko Bulić je izvrsno vodio sjednicu u tim teškim uvjetima, usprkos stalnim verbalnim i fizičkim prijetnjama izvana, a povremeno i iz vijećnice. Dokazao je da je sposoban ostvarivati „Dubrovački dogovor“, zajedničko djelovanje većine vijećnika bez formalnog koaliranja i bez nametanja svjetonazora ili ideologije drugima. Narodna poslovica glasi „Dogovor kuću gradi“, a bilo bi lijepo kad bi „Dubrovački dogovor“ Grad gradio u iduće četiri godine i kad bi mu se na dobrobit građana pridružili i ostali vijećnici.

Zanimljivo je da je najjače argumente za gradnju i razvoj Dubrovnika iznijela vijećnica liste „Srđ je Grad“ Mariela Marković riječima da su Dubrovčani oduvijek bili poznati po tome da traže najbolja rješenja za svoj Grad pa se tako nisu sramili ni bojali dovesti Onofrija della Cavu iz Napulja da napravi vodovod i Michelozzija iz Firence da napravi Minčetu i Bokar. Isto su tako stoljećima koristili mudre savjete svojih sugrađana koji su živjeli izvan grada, poput Benedikta Kotruljevića ili Stjepana Gradića, a naravno da su znali slušati i puls svoga grada jer bi bilo nemoguće kroz stoljeće izgraditi ovakav sklad protivno volji njegovih građana, zaključila je Marković. Zašto se pozivala na stare Dubrovčane koji su od postanka do nestanka Dubrovačke Republike stoljećima samo gradili i gradili, a onda se izjasnila protiv gradnje na Srđu, teško je objasniti. Svakako, logičan bi zaključak poslije ovoga dijela njezina govora bio da bi danas za buduća zdanja na Srđu investitor trebao angažirati najbolje svjetske arhitekte, na primjer Zahu Hadid, i da bi se trebao savjetovati s Dubrovčanima koji danas žive izvan grada, kao što je uspješni arhitekt Stipe Pašalić i njemu slični stručnjaci. I, da bi i ona sama i ostali s liste "Srđ je Grad" trebali slušati puls većine svojih sugrađana koji su na izborima povjerenje dali drugima, koliko god to bilo bolno za "Srđevce".

Koje posljedice mogu biti zbog izglasavanja urbanističkog plana Bosanke? Sjeverne padine Srđa zaštićene su od neplanske gradnje, Dubrovnik će napokon dobiti jedino skladno urbanizirano naselje osim Grada u zidinama, Bosanka će procvjetati i ne treba se bojati da će netko nešto odnijeti zato što će se graditi i što će ljudi raditi.

Možda će nezavisna lista "Srđ je Grad" dopuniti tzv. etički kodeks člankom o uvođenju segregacije, koji bi mogao glasiti 'Vijećnicima koji nisu suglasni s našim stavovima neće se dopustiti ulazak u vijećnicu, a umjesto njih mi ćemo glasati po pet puta i tako umjesto samo tri dobiti 15 glasova kako bismo napokon stekli većinu. Kad nije išlo milom na referendumu i izborima,  onda ćemo to postići silom, što je u skladu s našim etičkim kodeksom čije odredbe ne moraju poštovati jedino vijećnici naše liste'.

GLADNI I BEZNADNI

Najvažniji javni interes u današnjoj Hrvatskoj je zapošljavanje nezaposlenih, a ono je moguće samo investiranjem svježim novcem iz inozemstva, a ne novim kreditnim zaduživanjem. Velike investicije poput gradnje vila i turističko-sportskih sadržaja na sjevernim padinama Srđa, nevidljivim iz Grada (u zidinama), odmah bi pozitivno utjecale na stanje u Dubrovniku u kojemu su u zadnje tri godine pošla u stečaj građevna poduzeća Dubrovnik, Konel, Stanogradnja, Vulix... a ostala su u velikim teškoćama.
Početak gradnje značio bi povratak više od tisuću ljudi na posao, ali za to nije briga one koji zarađuju novac osnivanjem udruga koje navodno promiču ekološku svijest, a stvarno se bore protiv centra za raspolaganje otpadom, najčišće i obnovljive vrste energije dobivene iz hidrocentrala, protiv su novih marina, šetnica, parkova i produžetka turističke sezone golfskim igralištima i privlačenjem bogatih stranaca da kupuju vile i dio godine provode u Dubrovniku u kojemu bi, zbog poreznih olakšica, sufinancirali kulturu, umjetnost, komunalno uređenje...
Nažalost, mnogi su novinari nasjeli na manipulaciju i zamjene teza takozvanih povjesničara, takozvanih arhitekata i takozvanih ekologa.
Takozvani povjesničari ponavljaju poput papiga, a takozvani novinari prenose njihove pogrešne stavove da je nasljeđe Dubrovačke Republike zabrana gradnje, a istina je da je Dubrovačka Republika od nastanka do nestanka stalno gradila zdanja koja su bila po svemu ispred svoga vremena i po mnogočemu najsuvremenija u tadašnjem svijetu. Nasljeđe Dubrovačke Republike je održivi razvoj, a ne njegovo sprječavanje i utapanje u beznadnost pod navodnim izlikama zaštite okoliša kad okoliš može štititi samo bogat grad i bogata država.
Takozvani dubrovački arhitekti koji se protive gradnji i tumače da je prizemna primorska kuća najviše što treba dopustiti na sjevernim padinama Srđa, vjerojatno zato što je to njihov stručni domet, ne mogu shvatiti, ali bi mogli vlastitim očima vidjeti, da Dubrovačka Republika nije gradila primorske prizemne kuće, koje su dobre za primorska sela, nego za to doba visoke zgrade, dvorce, ljetnikovce, tvrđave i crkve koje i danas privlače pozornost i ljepotom i veličinom. Da su u doba Dubrovačke Republike nadvladali manipulatori koji se protive gradnji, napretku, zapošljavanju i stvaralaštvu, Grada ne bi bilo. Ne bi bilo ni zidina, a još manje Minčete, Lovrijenca, crkava ili Kneževa dvora jer prema njihovu mišljenju "strše i ne uklapaju se u okoliš".  No, najbolji dubrovački arhitekti koji projektiraju umjesto da se protive bilo kakvoj suvremenoj gradnji, i tako nisu u tome društvu koje je prisvojilo opće ime pa veliki dio javnosti pogrešno misli da su svi dubrovački arhitekti protivnici arhitekture.
Takozvani dubrovački ekolozi, da su djelovali stoljećima ranije, ne bi dopustili kultiviranje prirode pa ne bi bilo ni renesansnih vrtova, ni arboretuma u Trstenom, zato  što su u njima kultivirane biljke, a ne drača i makija koje prema njihovu mišljenju kao prirodne i domaće jedino treba prihvatiti. Sve je dobro dok ne počnu očekivati i da se od njih prave buketi za vjenčanja. Prirodu treba voljeti i štititi je, ali ne treba glorificirati da sve mora ostati netaknuto i danas kao prije desetak tisuća godina. Ljudi su nekad išli goli i to je prirodno, ali danas ne bi bilo posve kulturno, bar ne u svakodnevnim situacijama. Ljudi su prirodno jeli rukama, ali ni to ove takozvane kulturne udruge ne bi trebale nametati kao poželjno ponašanje. Ljudi su nekad išli pješice ili na tovarima, ali danas čak i ovi profesionalni prosvjednici protiv fontana, uređenja trgova i prometnica, iz takozvanih ekoloških udruga, dolaze u Dubrovnik zrakoplovima i automobilima, premda bi se s tovarima lakše uklopili u okoliš.
Takozvani novinari tisućama puta ponavljaju laži poput one da je električna struja iz hidrocentrala skupa i da hidroelektrane nisu isplative, premda je istina posve drukčija i jeftinije obnovljive energije nema. Takozvani novinari tisućama puta ponavljaju da je "naša" zemlja na Srđu premda ona ima zakonite vlasnike i to pretežito stanovnike Bosanke. Stanovnicima Bosanke nameću krivnju što žele bogato živjeti u, izvan zidina jedinom, posve urbaniziranom, skladnom i hortikulturno uređenom dijelu grada i traže od njih da ostanu selo bez komunalne infrastrukture i žive od ispaše koza, premda takozvani aktivisti sami ne žele musti koze jer im je i to teško. Takozvani novinari se izrugivaju s građevinskim radnicima, obrtnicima, konobarima, kuharima, spremačicama, prodavačima, keramičarima, serviserima, proizvođačima pločica, cijevi, cementa, taksistima i mnogim drugima, kao da je sramotno obavljati ta zanimanja i kao da je njihova manipulacija javnosti časnija i čistija od poštenih poslova u turističkim naseljima.
Takozvanim novinarima posebno je drago ponavljati besmislicu da se ne smije prodavati voda nego da je treba čuvati za buduće generacije tako što je se pušta da oteče u more. Oni su i sami toliko povjerovali u tu glupost da više ne vide ništa nelogično u njoj pa zaista misle da se voda čuva kad propada, a ne kad se na njoj zarađuje. Na prodaji vode moglo bi se zarađivati dovoljno da građani Dubrovnika imaju besplatnu vodu u svojim domovima, kao što u pojedinim državama izvoznicama nafte njihovi stanovnici imaju gotovo besplatno gorivo.
Najgore je što takozvani novinari namjerno potiskuju u drugi plan nezaposlenost više od 370 tisuća ljudi i što najvažniji javni interes u današnjoj Hrvatskoj - njihovo zapošljavanje, predstavljaju nevažnim u usporedbi s dračom, zmijama ili šišmišima. I draču, i zmije, i šišmiše, i tovare, i takozvane aktiviste treba čuvati i hraniti i financirati, ali ih ne mogu čuvati gladni i beznadni ljudi. Ljudi, beznadni i gladni.