IZGLASAVANJE URBANISTIČKOG PLANA UREĐENJA BOSANKE: SEGREGACIJA NEETIČNIH ETIČARA

Gradsko vijeće Dubrovnika izglasalo je većinom od 16 glasova za, sedam protiv i jednim suzdržanim Urbanistički plan uređenja Sportsko-rekreacijskog centra s golfskim igralištem i turističkim naseljima Bosanka sjever i Bosanka jug na burnoj sjednici koja je održana 30. srpnja 2013. s početkom odgođenim sat i pol zbog skupine prosvjednika koji su sjeli na glavni ulaz i propuštali unutra samo njima podobne vijećnike.

HNS, SDP, HDZ i DDS u kampanji su jasno isticali kako su za projekt gradnje vila, hotela i javnih sadržaja na Srđu, pa su ostvarili daleko bolje izborne rezultate od onih koji su bili protiv (‘Srđ je Grad’ i HL). ‘Srđ je Grad’ je dobio samo tri vijećnička mjesta od priželjkivanih 13 (većine) pa se mora pomiriti s gubitkom izbora, premda im to nije lako jer su prateći njima sklona glasila umislili da imaju većinsku potporu građana.

Moraju se pomiriti i s porazom na referendumu jer, usprkos propagandi i pristranosti medija u njihovu korist, nisu uspjeli animirati potrebnih 50 posto građana da uopće pristupe referendumu. Dakle, realno je stanje stvari da su većina građana i političkih stranaka i njihovih glasača za gradnju na Srđu, što dokazuju neuspjesi protivnika gradnje na referendumu i na izborima, a sve drugo je nastavak medijskih manipulacija potpirivanjem ksenofobije i netrpeljivosti prema stranim ulaganjima i zapošljavanju ljudi.

Vjerojatno je tim manipulacijama oko urbanističkog i razvojnog pitanja podlegao i vijećnik Maro Kristić, pa ga je pogrešno shvatio kao domoljubno i rekao ono što mu ne priliči, nazivajući sve koji su glasali za donošenje urbanističkog plana domaćim izdajnicima. Poslije višegodišnje medijske hajke protiv stranih ulaganja na dubrovačkom području, takva izjava nije posve iznenađujuća i bilo ih je dosta sličnih od "neznanih junaka" po portalima. Čudnije je što je to izrekao mlad, obrazovan čovjek koji radi na razvitku turizma Dubrovačko-neretvanske županije, ali ne treba ga pretjerano osuđivati, upravo zato što su mnogi podlegli manipulaciji da su strana ulaganja napad na Hrvatsku, a ne mogućnost razvoja, zapošljavanja i ostvarivanja prihoda kroz državne poreze i naknade lokalnoj zajednici. Važnije od osuda mladog čovjeka za izrečene riječi u domoljubnom zanosu svakako bi bilo da on sam shvati kako je povrijedio kolege vijećnike i tisuće ljudi koji su im dali povjerenje i koji smatraju da je rješavanje problema zapošljavanja nezaposlenih i napredak gospodarstva najvažniji javni interes u današnjoj Hrvatskoj.

Još su gore postupili vijećnici Miošić, Marković i Viđen, koji su prekršili vlastiti, javno objavljeni etički kodeks, jer su slavodobitno ušli na glavni ulaz umjesto da su se solidalizirali s kolegama vijećnicima koje prosvjednici nisu puštali da izvrše svoju dužnost. Ne samo da se to kosi s tzv. etičkim kodeksom liste ‘Srđ je Grad’ (posebno člancima 1, 6, 7 i 8) nego i s pravilima pristojnog ponašanja. Odjeveni u majice kakve su imali i prosvjednici, slali su neverbalnu poruku kolegama da ih nije samo troje nego znatno više, i da ono što nisu uspjeli dobiti na izborima mogu postići silom. Prema njihovu etičkom kodeksu trebali bi pokrenuti stegovni postupak protiv njih samih. No, sudeći po njihovu dosadašnjem ponašanju, izgleda da su sebe izuzeli od onoga što propisuju drugima. Jesu li uopće pomislili kako bi se oni osjećali da im skupina nezaposlenih zabrani ulaz na iduću sjednicu, a pusti neke njima podobne vijećnike? Ili da im skupina huligana zabrani ući na prednja vrata autobusa? Kako se uopće mogu tako neetično ponašati ljudi koji u današnje doba pristaju na segregaciju vijećnika u odnosu na njihove stavove, a drugima su predložili prihvaćanje njihova etičkog kodeksa? Zar im nimalo nije stalo do osnovnih ljudskih prava i zaštite svojih kolega vijećnika?

Niko Bulić je izvrsno vodio sjednicu u tim teškim uvjetima, usprkos stalnim verbalnim i fizičkim prijetnjama izvana, a povremeno i iz vijećnice. Dokazao je da je sposoban ostvarivati „Dubrovački dogovor“, zajedničko djelovanje većine vijećnika bez formalnog koaliranja i bez nametanja svjetonazora ili ideologije drugima. Narodna poslovica glasi „Dogovor kuću gradi“, a bilo bi lijepo kad bi „Dubrovački dogovor“ Grad gradio u iduće četiri godine i kad bi mu se na dobrobit građana pridružili i ostali vijećnici.

Zanimljivo je da je najjače argumente za gradnju i razvoj Dubrovnika iznijela vijećnica liste „Srđ je Grad“ Mariela Marković riječima da su Dubrovčani oduvijek bili poznati po tome da traže najbolja rješenja za svoj Grad pa se tako nisu sramili ni bojali dovesti Onofrija della Cavu iz Napulja da napravi vodovod i Michelozzija iz Firence da napravi Minčetu i Bokar. Isto su tako stoljećima koristili mudre savjete svojih sugrađana koji su živjeli izvan grada, poput Benedikta Kotruljevića ili Stjepana Gradića, a naravno da su znali slušati i puls svoga grada jer bi bilo nemoguće kroz stoljeće izgraditi ovakav sklad protivno volji njegovih građana, zaključila je Marković. Zašto se pozivala na stare Dubrovčane koji su od postanka do nestanka Dubrovačke Republike stoljećima samo gradili i gradili, a onda se izjasnila protiv gradnje na Srđu, teško je objasniti. Svakako, logičan bi zaključak poslije ovoga dijela njezina govora bio da bi danas za buduća zdanja na Srđu investitor trebao angažirati najbolje svjetske arhitekte, na primjer Zahu Hadid, i da bi se trebao savjetovati s Dubrovčanima koji danas žive izvan grada, kao što je uspješni arhitekt Stipe Pašalić i njemu slični stručnjaci. I, da bi i ona sama i ostali s liste "Srđ je Grad" trebali slušati puls većine svojih sugrađana koji su na izborima povjerenje dali drugima, koliko god to bilo bolno za "Srđevce".

Koje posljedice mogu biti zbog izglasavanja urbanističkog plana Bosanke? Sjeverne padine Srđa zaštićene su od neplanske gradnje, Dubrovnik će napokon dobiti jedino skladno urbanizirano naselje osim Grada u zidinama, Bosanka će procvjetati i ne treba se bojati da će netko nešto odnijeti zato što će se graditi i što će ljudi raditi.

Možda će nezavisna lista "Srđ je Grad" dopuniti tzv. etički kodeks člankom o uvođenju segregacije, koji bi mogao glasiti 'Vijećnicima koji nisu suglasni s našim stavovima neće se dopustiti ulazak u vijećnicu, a umjesto njih mi ćemo glasati po pet puta i tako umjesto samo tri dobiti 15 glasova kako bismo napokon stekli većinu. Kad nije išlo milom na referendumu i izborima,  onda ćemo to postići silom, što je u skladu s našim etičkim kodeksom čije odredbe ne moraju poštovati jedino vijećnici naše liste'.

GLADNI I BEZNADNI

Najvažniji javni interes u današnjoj Hrvatskoj je zapošljavanje nezaposlenih, a ono je moguće samo investiranjem svježim novcem iz inozemstva, a ne novim kreditnim zaduživanjem. Velike investicije poput gradnje vila i turističko-sportskih sadržaja na sjevernim padinama Srđa, nevidljivim iz Grada (u zidinama), odmah bi pozitivno utjecale na stanje u Dubrovniku u kojemu su u zadnje tri godine pošla u stečaj građevna poduzeća Dubrovnik, Konel, Stanogradnja, Vulix... a ostala su u velikim teškoćama.
Početak gradnje značio bi povratak više od tisuću ljudi na posao, ali za to nije briga one koji zarađuju novac osnivanjem udruga koje navodno promiču ekološku svijest, a stvarno se bore protiv centra za raspolaganje otpadom, najčišće i obnovljive vrste energije dobivene iz hidrocentrala, protiv su novih marina, šetnica, parkova i produžetka turističke sezone golfskim igralištima i privlačenjem bogatih stranaca da kupuju vile i dio godine provode u Dubrovniku u kojemu bi, zbog poreznih olakšica, sufinancirali kulturu, umjetnost, komunalno uređenje...
Nažalost, mnogi su novinari nasjeli na manipulaciju i zamjene teza takozvanih povjesničara, takozvanih arhitekata i takozvanih ekologa.
Takozvani povjesničari ponavljaju poput papiga, a takozvani novinari prenose njihove pogrešne stavove da je nasljeđe Dubrovačke Republike zabrana gradnje, a istina je da je Dubrovačka Republika od nastanka do nestanka stalno gradila zdanja koja su bila po svemu ispred svoga vremena i po mnogočemu najsuvremenija u tadašnjem svijetu. Nasljeđe Dubrovačke Republike je održivi razvoj, a ne njegovo sprječavanje i utapanje u beznadnost pod navodnim izlikama zaštite okoliša kad okoliš može štititi samo bogat grad i bogata država.
Takozvani dubrovački arhitekti koji se protive gradnji i tumače da je prizemna primorska kuća najviše što treba dopustiti na sjevernim padinama Srđa, vjerojatno zato što je to njihov stručni domet, ne mogu shvatiti, ali bi mogli vlastitim očima vidjeti, da Dubrovačka Republika nije gradila primorske prizemne kuće, koje su dobre za primorska sela, nego za to doba visoke zgrade, dvorce, ljetnikovce, tvrđave i crkve koje i danas privlače pozornost i ljepotom i veličinom. Da su u doba Dubrovačke Republike nadvladali manipulatori koji se protive gradnji, napretku, zapošljavanju i stvaralaštvu, Grada ne bi bilo. Ne bi bilo ni zidina, a još manje Minčete, Lovrijenca, crkava ili Kneževa dvora jer prema njihovu mišljenju "strše i ne uklapaju se u okoliš".  No, najbolji dubrovački arhitekti koji projektiraju umjesto da se protive bilo kakvoj suvremenoj gradnji, i tako nisu u tome društvu koje je prisvojilo opće ime pa veliki dio javnosti pogrešno misli da su svi dubrovački arhitekti protivnici arhitekture.
Takozvani dubrovački ekolozi, da su djelovali stoljećima ranije, ne bi dopustili kultiviranje prirode pa ne bi bilo ni renesansnih vrtova, ni arboretuma u Trstenom, zato  što su u njima kultivirane biljke, a ne drača i makija koje prema njihovu mišljenju kao prirodne i domaće jedino treba prihvatiti. Sve je dobro dok ne počnu očekivati i da se od njih prave buketi za vjenčanja. Prirodu treba voljeti i štititi je, ali ne treba glorificirati da sve mora ostati netaknuto i danas kao prije desetak tisuća godina. Ljudi su nekad išli goli i to je prirodno, ali danas ne bi bilo posve kulturno, bar ne u svakodnevnim situacijama. Ljudi su prirodno jeli rukama, ali ni to ove takozvane kulturne udruge ne bi trebale nametati kao poželjno ponašanje. Ljudi su nekad išli pješice ili na tovarima, ali danas čak i ovi profesionalni prosvjednici protiv fontana, uređenja trgova i prometnica, iz takozvanih ekoloških udruga, dolaze u Dubrovnik zrakoplovima i automobilima, premda bi se s tovarima lakše uklopili u okoliš.
Takozvani novinari tisućama puta ponavljaju laži poput one da je električna struja iz hidrocentrala skupa i da hidroelektrane nisu isplative, premda je istina posve drukčija i jeftinije obnovljive energije nema. Takozvani novinari tisućama puta ponavljaju da je "naša" zemlja na Srđu premda ona ima zakonite vlasnike i to pretežito stanovnike Bosanke. Stanovnicima Bosanke nameću krivnju što žele bogato živjeti u, izvan zidina jedinom, posve urbaniziranom, skladnom i hortikulturno uređenom dijelu grada i traže od njih da ostanu selo bez komunalne infrastrukture i žive od ispaše koza, premda takozvani aktivisti sami ne žele musti koze jer im je i to teško. Takozvani novinari se izrugivaju s građevinskim radnicima, obrtnicima, konobarima, kuharima, spremačicama, prodavačima, keramičarima, serviserima, proizvođačima pločica, cijevi, cementa, taksistima i mnogim drugima, kao da je sramotno obavljati ta zanimanja i kao da je njihova manipulacija javnosti časnija i čistija od poštenih poslova u turističkim naseljima.
Takozvanim novinarima posebno je drago ponavljati besmislicu da se ne smije prodavati voda nego da je treba čuvati za buduće generacije tako što je se pušta da oteče u more. Oni su i sami toliko povjerovali u tu glupost da više ne vide ništa nelogično u njoj pa zaista misle da se voda čuva kad propada, a ne kad se na njoj zarađuje. Na prodaji vode moglo bi se zarađivati dovoljno da građani Dubrovnika imaju besplatnu vodu u svojim domovima, kao što u pojedinim državama izvoznicama nafte njihovi stanovnici imaju gotovo besplatno gorivo.
Najgore je što takozvani novinari namjerno potiskuju u drugi plan nezaposlenost više od 370 tisuća ljudi i što najvažniji javni interes u današnjoj Hrvatskoj - njihovo zapošljavanje, predstavljaju nevažnim u usporedbi s dračom, zmijama ili šišmišima. I draču, i zmije, i šišmiše, i tovare, i takozvane aktiviste treba čuvati i hraniti i financirati, ali ih ne mogu čuvati gladni i beznadni ljudi. Ljudi, beznadni i gladni.

MZOŠ – Ministarstvo (pseudo)znanosti, osvete i štrajka

Nastavnici koji štrajkaju najviše štete nanose učenicima i studentima, a Ministarstvo koje traži da se popisuju štrajkaši pod prijetnjom osvete uskraćivanjem plaće za dane provedene u štrajku, štetu nanosi javnom interesu kojemu navodno služi / Korupcijska hobotnica nije nestala Sanaderovim uhićenjem, nego živi u različitim strankama i na raznim razinama vlasti i kad joj se otkine poneki krak

 Štajk nastavnika osnovnih i srednjih škola te javnih visokoškolskih ustanova, potaknut smanjivanjem  materijalnih prava zaposlenika i ukupnog novca za znanost i obrazovanje u idućoj godini, predstavlja sliku i priliku Hrvatske danas. Nespretno upriličen na nekadašnji Dan Republike (Jugoslavije) 29. studenoga, sindikalne vođe bez ikakva razloga  povezuje sa simbolikom koju oni nisu htjeli, možda je se nisu ni sjetili,  ali da su malo promislili, lako bi je izbjegli.

Nikad se neće saznati koliko je ljudi u tome štrajku sudjelovalo jer je ministar Željko Jovanović uputio javnim učilištima dopis nazvan „Obavijest i prikupljanje podataka o štrajku“ u kojemu traži da se poimence zapisuju i potpisuju oni koji štrajkaju i oni koji ne štrajkaju, kako bi štrajkačima umanjili plaće za vrijeme sudjelovanja u štrajku. Zbog te su gotovo policijske evidencije, nametnute rukovoditeljima javnih učilišta, nastale iz osvete ministra i Ministarstva, neki štrajkali a potpisali se da nisu, neki su priznali da su štrajkali, a neki su se naglo razboljeli. Ministarstvo je, poput babe vračare, predvidjelo da se neki uopće neće htjeti izjasniti pa je, u nezainteresiranosti da se bavi znanošću, pribjeglo pseudoznanstvenim metodama i zaprijetilo i njima: „Ukoliko netko od zaposlenika koji sudjeluju u štrajku odbije popuniti stupac 3. ili 4. ili odbije vlastoručno se potpisati, dekan je dužan konstatirati tu činjenicu i potvrditi ju vlastoručnim potpisom u stupcu 6. te tablice (Napomena)“.

A zašto bi dekani morali glumiti policajce i to za smanjenu plaću? Smatra li to ministar da Hrvatska nije demokratska država nego diktatura u kojoj se ministri smiju svetiti onima koji drukčije misle, a rukovoditelje pretvoriti u čuvare koncentracijskih logora? Dekani i ravnatelji se uvijek mogu opravdati da su samo radili svoju dužnost, ali zar je špijuniranje kolega uistinu njihova dužnost?

Druga je stvar koliko je etično prema pedagoškoj profesiji uopće štrajkati. Nastavnici koji štrajkaju najviše štete nanose učenicima i studentima, a ne ministru i Ministarstvu koje prijetnjama i osvetama štetu nanose javnom interesu kojemu navodno služe. Popisivanje štrajkaša predstavlja pritisak pa i oni nastavnici koji nisu sudjelovali u štrajku osjećaju nelagodu zbog takve moći nad ljudskim životima.

Politika koja ima opravdanje u tome što država nema novaca pa mora smanjivati izdatke i za znanost i za obrazovanje, mogla bi biti razumljiva kad ne bi bilo drugoga izlaza. Ali otkuda moralno pravo državi da uzima svima dok sama posjeduje golemu neiskorištenu imovinu koja propada i ne služi ničemu (bivša vojna odmarališta, propale tvornice, zemljišta, pitka voda koja teče u more a da se nitko ne sjeti izvoziti je...)?

Otkud moralno pravo koaliciji na vlasti da uskraćuje novac za znanstvene časopise dok u isto vrijeme od prodaje nosača memorije, računala i fotoaparata isplaćuje novac jednoj privatnoj udruzi za navodna autorska prava kao da ljudi kupuju fotoaparat da bi s njime krali glazbu i slušali je krišom? Zašto ne dirnu malo u taj osinjak kojemu je na čelu njihov uvaženi član koji je zamrznuo članstvo, ali ne i prihode? Uvodi li to Ministarstvo (pseudo)znanosti, osvete i štrajka računala u škole kao obvezna nastavnička pomagala samo zato da unaprijede vođenje evidencija, ili i zato da priskrbe dodatni prihod skupini koja ubire vrhnje od navodne zaštite autorskih prava?

Da školama i fakultetima ostave bar prihod od prodaje računala koji uplaćuju privatnoj glazbeničkoj udruzi, bilo bi dovoljno novaca za znanstvene časopise koje je Ministarstvo (pseudo)znanosti, osvete i štrajka prestalo financirati. No, treba istaknuti da je šteta što nastavnici pribjegavaju štrajku, umjesto da osmišljavaju i šalju konkretna rješenja kako osigurati više novca za znanost i obrazovanje. Šteta je i što predsjednik Josipović slogan iz kampanje „pravda i pravednost“ ne primijeni i onda kad je u pitanju njegov osobni (financijski) interes. Da ga primijeni, bilo bi više novaca za znanost, a stvarni autori ne bi ostali bez naknade za autorska prava.

Samo bi neki koji se bogate bez rada i stvaralaštva, oni iz glave korupcijske hobotnice koja nije nestala Sanaderovim uhićenjem, nego živi u različitim strankama i na raznim razinama vlasti i kad joj se otkine poneki krak,  ubuduće primali manje, što ne bi ni osjetili jer nitko od njih neće moći živjeti tisuću godina. Pa neka netko kaže da u Hrvatskoj nema pravde i pravednosti.     

Univerzalne neznalice i propalice

Ugled novinarske profesije mogao bi se podići samoregulacijom na temeljnoj razini i uvođenjem tečaja sa stručnim ispitom o osnovnim novinarskim načelima o točnom, istinitom, poštenom, uravnoteženom i nepristranom izvješćivanju, ljudskim pravima, novinarskoj etici i medijskom pravu.

Stručni ispit bi bili dužni polagati svi koji se profesionalno ili honorarno bave novinarstvom, a nisu završili studij novinarstva. Slične ispite imaju uglednije profesije. Novinarstvo je otvorena profesija pa se ne može uvjetovati bavljenje novinarstvom završetkom studija novinarstva kao što je medicinski fakultet preduvjet za liječnika, a pravni za odvjetnike, ali pohađanje osnovnog tečaja može.

Svako glasilo bi trebalo imati etičkog povjerenika koji bi ukazivao na propuste i preventivno djelovao kako bi se iskorijenio govor mržnje, uvrede i klevete, a ostala kritičnost utemeljena na činjenicama. Možda zvuči utopijski, ali ako se novinari sami ne prenu i počnu raditi na podizanju ugleda profesije, onda će desetljećima stara sintagma o novinarima kao univerzalnim neznalicama biti pojačana sve češće spominjanom dosjetkom o novinarima kao univerzalnim propalicama.

Detaljnije:

U medijske zakone treba uvrstiti odredbe o samoregulaciji profesije na temeljnoj razini:

Svatko tko javno objavljuje novinarske priloge i za to prima novčanu naknadu, dužan je najkasnije u roku od godinu dana od prvog novčanog primitka za javne objave novinarskih priloga (na osnovi stalnog zaposlenja, ugovora o djelu ili honorarne suradnje s isplatom autorskih honorara) položiti tečaj Osnove novinarstva. Tečaj bi izvodile visokoškolske ustanove, vrijedio bi 3 ECTS boda i sastojao bi se od tematskih cjelina:
1. Osnovna novinarska načela (točno, istinito, pošteno, uravnoteženo i nepristrano izvješćivanje, vjerodostojnost izvora i provjera podataka)..... 6 školskih sati;
2. Ljudska prava ..... 6 školskih sati;
3. Etika i moral ..... 6 školskih sati;
4. Novinarska etika .. 6 školskih sati;
5. Zakonska regulacija medija (zakoni i medijima i Krivični zakon)..... 6 školskih sati.

Vlasnici medija ne bi smjeli angažirati osobe koje ne polože tečaj „Osnove novinarstva“ u zadanom roku i to bi trebalo regulirati u medijskim zakonima.

Trebalo bi dopuniti i Zakon o medijima novim člankom u glavi 4. „Medijska načela i obveze“5, koji bi glasio: „Nakladnik je dužan preventivno djelovati radi sprječavanja moguće štete objavom neetičnih medijskih priloga obveznim uvođenjem povjerenika za etičnost u svako pojedino uredništvo.

Povjerenik za etičnost mora biti stručno obrazovana osoba, s minimumom naobrazbe položenim ispitom iz etike novinarstva na visokoškolskim ustanovama ili drugim oblicima obrazovanja u zemlji ili inozemstvu koji nose najmanje 3 ECTS boda. Povjerenik za etičnost mora javno djelovati u slučajevima kršenja odredaba Kodeksa časti hrvatskih novinara, a nakladnik mora osigurati objavu njegovih zapažanja u glasilu na koje se odnosi.
Povjerenik za etičnost dužan je osmisliti i provesti program stručne izobrazbe sam ili u suradnji s visokoškolskim ustanovama od najmanje 30 školskih sati za novinare i suradnike koji rade taj posao, a nisu položili etiku novinarstva na visokoškolskim ustanovama ili drugim oblicima obrazovanja u zemlji ili inozemstvu koji nose najmanje 3 ECTS boda, a svake 3 godine najmanje jednom i za novinare s novinarskom naobrazbom u trajanju od najmanje 10 školskih sati.

U medijima koji se prodaju ili besplatno dijele u više od pola hrvatskih županija, ili imaju nacionalnu koncesiju za emitiranje programa, ili program emitiraju umreženo u više od pola hrvatskih županija na osnovi regionalnih ili lokalnih koncesija, povjerenik za medije tu dužnost mora obavljati profesionalno kao osnovni i jedini radni zadatak. U lokalnim medijima i svim ostalim osim navedenih u prethodnom stavku, povjerenik za medije može taj posao obavljati uz druge radne zadatke ili biti vanjski suradnik.“

Iste obveze trebalo bi propisati i Zakonom o elektroničkim medijima, Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji i Zakonom o Hini.

Prijedlog za izmjene Kodeksa časti HND-a:

Drugi stavak poglavlja Kodeksa časti hrvatskih novinara naslovljen „Završne odredbe“ glasi: „Uredničkim aktima utvrđuje se i odgovornost u svezi provođenja Kodeksa za novinare koji nisu članovi Hrvatskoga novinarskog društva, a odnosi se to na autora i urednika svakoga objavljenog teksta, bez obzira na to bio on član uredništva, slobodni novinar ili vanjski suradnik.“

U tome stavku treba promijeniti i dopuniti napomenu navedenu na kraju u novu koja bi glasila: „…bez obzira na to bio on član uredništva, slobodni novinar, vanjski suradnik ili čitatelj.“

Ova dopuna bi uključila i autore velikoga broja čitateljskih objava koji ne spadaju u vanjske suradnike u uobičajenom smislu, jer njih angažira uredništvo uz honorar ili bez njega, a čitatelji se javljaju sami. Tako bi i uredništva dobila obvezu uređivanja čitateljskih objava te novinarskih ili suradničkih priloga u skladu s etičkim načelima.

Komuniciranje Dubrovnika novim znamenitostima (6): Linđovka voli Minčetu

Ni kašnjenje s obnovom hotela, ni recesija u Hrvatskoj, niti svjetska gospodarska kriza ne mogu ugroziti budućnost Dubrovnika ako njegovim stanovnicima ne prevlada sve uočljiviji sindrom malog grada…


Ništa u blizini u svijetu jedinstvenog grada u zidinama ne smije sličiti na njega ni izgledom ni materijalima jer je kopija uvijek daleko lošija od originala, a postojanje kopija ne podiže vrijednost izvornom djelu. Zato je teško osmisliti skladna zdanja blizu dubrovačkih gradskih zidina, ali da je moguće svjedoče hotel Hilton u austrijskom stilu i zgrade Gimnazije i Umjetničke galerije. Kao loš primjer mogu se navesti radionice i garaže Centra za zaštitu od požara. Zato je dobro što već postojeća rješenja budući garažno-poslovni centar „Iza Grada“ predviđaju duboko ukopavanje i smještaj većine garažnih mjesta ispod današnje razine parkirališta.
No, buduća velika javna garaža s poslovnim prostorima mora i sama odisati originalnošću i predstavljati novu gradsku znamenitost. Jedno od mogućih rješenja bila bi postaja gradske žičare na mjestu današnjeg Centra za zaštitu od požara u obliku rasplesane Linđovke, u bojama i obliku kao što je naslikala umjetnica Iris Lobaš Kukavičić. Ta bi zgrada-skulptura trebala biti na najvišoj visini u budućem garažno-poslovnom centru. Služila bi kao postaja niske gradske žičare kojom bi se povezale javne garaže na Ilijinoj glavici i „Iza Grada“, a ako bi se jednoga dana postavljala dodatna linija žičare prema Srđu, onda bi i ona mogla kretati iz „Linđovke“. Ruke „Linđovke“ ispružene u smjeru Ilijine glavice u koje bi dolazila žičara i pogled prema Minčeti simbolično bi pokazivale ljubav starog i novog Dubrovnika i umijeće drevnih i suvremenih graditelja. Sivkasti višestoljetni kamen od kojega je sazdana Minčeta i crvena, bijela i siva stakla „Linđovke“ dopunjavali bi se i stvarali ljepotu različitosti, kao što i staklena piramida ispred muzeja Louvre u Parizu samo dodatno ističe njegovu raskošnu fasadu.
Zato bi i nadzemni dio budućeg garažno-poslovnog centra „Iza Grada“ trebao biti pretežito od stakla i aluminija, s najnižim dijelom prema zidinama, a najvišim prema Zagrebačkoj ulici. Postoji mogućnost da bi se ispod sadašnjeg parkirališta moglo naići na napušteno srednjovjekovno groblje, možda i ostatke kapele ili drugih zdanja. No, to može biti samo dodatni poriv za istraživanje i na što god se vrijedno naiđe moguće je zaštititi, uklopiti u buduće zdanje i pokazivati turistima kao još jednu dubrovačku atrakciju.
Pješački izlaz iz postaje buduće žičare i ostalih dijelova garažno-poslovnog centra „Iza Grada“ trebao bi biti u Posatu. Do njega bi se dolazilo liftovima i pokretnim trakama, uz sigurnosne prolaze stubištima i hodnicima. Od Posata do Porta bi trebalo sagraditi novu rivu i tako bi se dobio još jedan istočni ulaz u Grad i rasteretila Vrata od Ploča. Ako bi buduća riva bila dovoljno široka mogla bi služiti i kao kamena šetnica i kao prometnica za opskrbna električna vozila koja u tome slučaju ne bi stvarala gužve i usporavala pješački promet na mostu u Vratima od Ploča. Sav promet vozila na fosilna goriva unutar zidina trebalo bi što prije zabraniti zato što iz njihovih ispušnih cijevi izlazi masna garež koja prodire u pore kamenih zidova kuća u Gradu. Najmanji je problem što je čišćenje skupo, a osnovni i najveći što svako čišćenje, bilo da se izvodi zrakom, vodom, pijeskom ili kemijskim sredstvima, oštećuje višestoljetno kamenje i fuge.
Kolni izlaz ostat će na Put iza Grada sve dok ne bude prokopan tunel od Lapad stanice do Pila i centra „Iza Grada“. Dodatna mogućnost je drugi kolni izlaz na Zagrebačku ulicu koja bi trebala u tome slučaju postati dvosmjernom, ali i to je skupo i vrlo upitno prometno rješenje zato što bi se dodatno smanjio broj parkirališnih mjesta, a dobila bi se uska i opasna prometnica. Treba biti realan i uvažavati činjenicu da je Dubrovnik mali grad i da on upravo zbog toga još dugo neće imati novaca za velike infrastrukturne zahvate kao što su tuneli koji bi rasteretili postojeće uske prometnice. S druge strane, prometne gužve i zastoje te nedostatak parkirališnih mjesta je nužno što prije riješiti da bi ojačao imidž poželjnog turističkog odredišta u kojemu je ugodno boraviti. Rješenje je moguće naći u inozemnim ulaganjima u prometna rješenja i nove znamenitosti, a privlačnost onoga što Dubrovnik već ima je dobra polazna točka.
Grad u zidinama kao u svijetu jedinstvena spomenička cjelina, prirodne ljepote u neposrednoj blizini i njegovi kulturni sadržaji omogućavaju privlačenje stranog kapitala koji može pomoći da Dubrovnik napravi nove iskorake. Da Dubrovnik ne može sam, vlastitim snagama, postići sve što mu treba, posve je jasno jer ideje o poboljšanju protočnosti prometa tunelima postoje desetljećima, a nikad se ništa nije učinilo ne zbog nedostatka dobre volje, nego novaca. Nove znamenitosti nužne su i starijim gradovima od Dubrovnika. Na primjeru Zadra i njegovih uspješnih “Morskih orgulja“ i „Pozdrava Suncu“ može se pokazati, bez posezanja za primjerima iz inozemstva, kako su te dvije nove atrakcije oplemenile turističku ponudu i kvalitetu života grada koji ima sačuvane spomenike još iz Rimskog carstva. Zadar nije veliki grad, ali u njemu ne prevladava sindrom malog grada koji se može opisati uobičajenim stavovima „pusti me stat“, „vrag odnio prešu“ i „pos'o nije zec – neće uteć'“ koje na kraju rezultiraju protivljenjem svemu novom pa i održivom razvoju.
Ni Dubrovnik nije veliki grad po broju stanovnika, ali njegova slavna prošlost, trgovačka, pomorska i diplomatska uspješnost Dubrovačke Republike, što je općeprihvaćena povijesna istina i u udžbenicima velikih naroda i država, ne daje pravo njegovim današnjim stanovnicima da ih obuzme sindrom malog grada.

Komuniciranje Dubrovnika novim znamenitostima (5) - S valova zrakom do Grada

Javna garaža na Ilijinoj glavici stvara gubitke i najveći dio godine je gotovo prazna. No, to ne znači da nije potrebna i da se ne bi njezinih više od 700 parkirnih mjesta moglo bolje koristiti. Ona bi mogla postati komunalnom garažom kad bi se cijene parkiranja spustile na mjesečnu cijenu od 200 kuna tijekom cijele godine (umjesto sadašnjih 300 kuna u zimskim mjesecima i 500 u ljetnim) i za fizičke i za pravne osobe s cijelog gradskog područja i tad bi privukla značajan dio okolnog prometa u mirovanju. Pozitivan efekt prvenstveno bi bio u smanjivanju kruženja preko Pila vozila koja se nisu uspjela parkirati u Zagrebačkoj ulici i oslobađanju parkirališnih mjesta u okolnim ulicama. Povoljne cijene donijele bi i bolje financijske učinke od sadašnjih jer se više zaradi kad se naplati više jeftinijih parkirališnih mjesta nego kad se drži skupa cijena, a garaža zjapi gotovo prazna. Da su cijene povoljnije, onda bi i pomorcima koji nemaju svoje nego iznajmljuju privatne garaže kad idu na brod, bilo povoljnije ostavljati vozila u javnoj garaži, pa i ako žive u Gružu ili Lapadu. Sličan je slučaj i s pravnim osobama za koje su sadašnje cijene od 400 kuna zimi i 650 ljeti za ograničenih do 310 sati parkiranja mjesečno previsoke, kao da je garaža prepuna pa ih se želi destimulirati da je ne koriste.
Najveći problem garaže ostaje slaba povezanost s Gradom, posebno u ljetnim mjesecima kad je koriste turisti, a po vrućini se nije lako do nje popeti s Pila. Najbolje rješenje bila bi već predviđena gradnja tunela, ali za taj skupi posao s obzirom na moguću dobit očigledno ne postoji zanimanje potencijalnih investitora. Tunel s pomičnom trakom ili uspinjačom bi imao smisla kad bi se ispod Pila sagradili poslovni prostori čijom bi uporabom investitor mogao vratiti uložena sredstva, ali s obzirom na zaštićenost zgrada i biljaka na Pilama, što dodatno poskupljuje gradnju, teško je vjerovati da će tunel biti prokopan u nekoliko idućih godina. Posebna autobusna linija koja je bila uvedena nije se potvrdila u praksi zato što je koristila jedinu moguću prometnicu pa je i taj autobus ljeti predugo putovao od Pila do Ilijine glavice, a zimi za njega nema potrebe jer javnu garažu sa skupim cijenama građani vrlo rijetko koriste.
Od tunela kao trajnog rješenja ne treba odustati, ali u međuvremenu preostaje daleko jeftinije i jednostavnije rješenje u obliku niske gradske žičare kakve postoje po svijetu i služe upravo za povećanje protočnosti prometa u ulicama koje nije moguće širiti. Takvu vrstu žičare bilo bi moguće postaviti iznad Zagrebačke ulice, bez da bitno ugrozi vizuru, zamjenom postojećih stupova javne rasvjete novima koji bi bili i nosači žičare i ujedno služili za javnu rasvjetu. Nova dubrovačka gradska žičara bi polazila iz staklene postaje u obliku morskih valova, izgleda kao na crtežu Iris Lobaš Kukavičić, koja bi bila postavljena na sadašnju garažu, iznad uredskih prostora. Te su prostorije već nekoliko puta prokišnjavale i, premda nove, oštećene su vlagom, pa bi im laki stakleni krov pružio nužnu zaštitu, kad već nisu kvalitetno izolirane prilikom gradnje. U usporedbi s drugim planovima koji predviđaju rušenje nekoliko kuća i uvođenje dvosmjernog prometa Zagrebačkom ulicom, niska žičara bi bila i jeftinija i učinkovitija zato što bi dvosmjerni kolni promet dodatno smanjio već nedovoljan broj parkirališnih mjesta u tome dijelu Dubrovnika, a povećao onečišćenje i buku.
Izlazna postaja žičare trebala bi biti na mjestu današnjeg i budućeg Centra za zaštitu od požara, na vrhu budućeg poslovno-garažnog centra „Iza Grada“. Iz te bi postaje lift i pomična traka putnike vodili u Posat, od kojega bi uz more trebalo sagraditi kamenu šetnicu kojom bi se dolazilo u Porat i ulazilo u Grad. Tako bi se ujedno rasteretili ljeti u vrijeme najvećih gužvi postojeći ulazi u Grad s Pila, Ploča i kroz Bužu. Za vrijeme obnove mosta od Ploča, tim se putem išlo improviziranom drvenom stazom i tad se ona pokazala kao prikladan drugi istočni kopneni ulaz u Grad pa bi nova kamena šetnica mogla biti trajno rješenje.
Mnogi dubrovački pomorci vozili su se niskim gradskim žičarama postavljenim u gradovima na svim kontinentima. Da one nisu ružne, niti je za njih potrebno više stupova nego ih je sad postavljeno u Zagrebačkoj ulici za javnu rasvjetu, svjedoči kao samo jedan od mnogih mogućih primjera priložena fotografija na kojoj se vidi niska žičara u Caravonici (država Queensland u Australiji, autor jondis96 na flickr.com). Slična je postavljena i u Lisabonu kako cesta ne bi presjekla gradski park i smanjila mu površinu, a prije i iza parka pomaže povećanju propusnosti prometa u dijelovima grada u kojima nije moguće širenje postojećih prometnica. U Barceloni dio linije gradske žičare ide iznad rive i snimaju je i turisti iznad kojih prolazi, kao i oni koji se u njoj voze. U višemilijunskoj Jacarti jedna od linija žičare prolazi iznad plaže i golfskog igrališta, a lako je naći brojne slične primjere koji pokazuju kako se niske žičare lako uklapaju u prirodni i urbani okoliš kao dio mreže gradskog prijevoza i turistička atrakcija. Dodatne prednosti takvih niskih žičara su mogućnost njihove demontaže i premještanja na drugo mjesto onda kad više nisu potrebne, a do toga bi u Dubrovniku moglo doći kad se prokopa tunel od Ilijine glavice do Grada.
Mogla bi se do izgradnje centra „Iza Grada“ niska žičara od garaže na Ilijinoj glavici postaviti kroz Bogišićev park i dovesti je sa sjeverne strane hotela Hilton do parkirališta na Pilama iznad postojećih pješačkih ulica, bez da viri iznad krošnji drveća ili okolnih kuća. Upravo zato što je niska ne bi ometala pogled, ne bi stvarala buku i ne bi onečišćivala zrak. Budući da u pravilu takve žičare preuzimaju funkciju javne rasvjete, ne bi se povećao ni broj stupova s uličnim svjetiljkama, a pogled iz nje na Bogišićev park, stare obiteljske kuće, Lovrijenac, Pile i zidine brzo bi od prijevoznog sredstva stvorio novu gradsku atrakciju.
Postoji mogućnost i da se niska žičara s parkirališta na Pilama poveže sa Zagrebačkom ulicom iznad skalina Uz posat. Skalini bi ostali sačuvani za pješački promet, ne bi se ugrozila vizura jer bi korpe žičare mogle biti i na visini od samo četiri metra, a veliki uspon bi se svladavao lako, brzo i nečujno s užitkom pogleda na zidine i Minčetu.
Postaja žičare na Ilijinoj glavici u obliku morskih valova ukrasila bi sadašnju garažu i povećala joj uz estetsku i uporabnu vrijednost. Poslije izgradnje poslovno-garažnog centra „Iza Grada“, garaža na Ilijinoj glavici bi prvenstveno služila kao komunalna, za smještaj okolnog prometa u mirovanju, a ne kao turistička garaža, ali bi ujedno bila i korisna dopuna budućoj javnoj garaži „Iza Grada“. Vrlo jednostavno bi mogla biti telekomunikacijski povezana s tom budućom garažom uz sami Grad i na ekranu postavljenom na postaju žičare pokazivati vozačima koliko ima slobodnih mjesta u obje garaže i po kojim cijenama tako da se vozači mogu opredijeliti koju će garažu koristiti. Budući da bi vozači vidjeli kad u garaži „Iza Grada“ nema slobodnih mjesta, parkirali bi se na Ilijinoj glavici i ne bi bespotrebno stvarali gužve na Pilama. Zahvaljujući žičari, ne bi im bilo teško poći u Grad i vratiti se iz njega, a to bi im putovanje iz postaje u obliku valova zrakom predstavljalo dodatni doživljaj i prigodu za snimanje i objavljivanje na društvenim mrežama jedinstvenih motiva, poput Lovrijenca, Minčete, Revelina, zidina i dubrovačkih krovova.

Komuniciranje Dubrovnika novim znamenitostima (4) - Kongresni centar plovi Srđem

Danas je Dubrovnik s Venecijom i Miamijem u vrhu svjetskih odredišta brodova za kružna putovanja, zahvaljujući kojima sezona traje od ranog proljeća do kasne jeseni, uz udarna dva ljetna mjeseca koja nisu dovoljna za cjelogodišnje uspješno poslovanje. Upravo važnost kružnih putovanja za dubrovačko gospodarstvo potiče na razmišljanje kako tu gospodarsku značajku pretvoriti u komunikacijsku znamenitost koja bi zatvarala krug i svojim postojanjem opet poticala razvitak gospodarstva.
Jedno od mogućih rješenja je višenamjensko zdanje u obliku broda za kružna putovanja smješteno na Srđu iznad Gruža. Ono bi s drevnom prošlošću (budućim gruškim lučkim terminalom s karakom na vrhu glavnog tornja) bilo povezano žičarom i tako ostvarivalo uz simboličnu i fizičku vezu sa sadašnjošću (turizmom). Turistički stručnjaci često navode da za produžetak turističke sezone Dubrovniku nedostaje kongresni centar. Zbog toga bi on mogao biti jedan od važnijih sadržaja u utrobi zgrade-broda s više dvorana čija bi se veličina pomičnim pregradama mogla prilagođavati potrebama pojedinih skupova. Dubrovniku nedostaje i prava koncertna dvorana, galerija suvremene umjetnosti, prostori za konceptualne umjetnosti, nevladine i udruge mladih, alternativne glazbenike i ostale umjetnike, ekološke udruge poput vrijednih Eko-Omblića i mnoge druge koji sad muku muče s neadekvatnim prostorom ili njegovim potpunim nedostatkom.
Jedno takvo višenamjensko zdanje ne bi moglo pozitivno poslovati bez stalnih događanja pa bi u njemu, uz dormitorij za smještaj sudionika kongresa koji bi više voljeli boraviti u istome prostoru u kojemu je skup, nego u hotelima, bili i brojni ugostiteljski sadržaji, trgovine među kojima i one s izvornim poljoprivrednim proizvodima i suvenirima, galerije, uredi pošte i banaka... „Zapovjednički most“ zgrade bi mogao biti restoran i vidikovac s pogledom na sve četiri strane svijeta, a s obzirom da bi Elafitski otoci bili kao na dlanu, višenamjensko zdanje bi se moglo zvati Elafiti. Sam izraz Elafiti se jednostavno piše i lako izgovara na mnogim jezicima, a njegovo izvorno značenje „Jelenski otoci“ ujedno potiče zanimanje turista o podrijetlu njihova imena i prošlosti uopće.
Uz žičaru s vezom iz Gruža, koja bi se lako mogla produžiti na Babin kuk, u „brod na Srđu“ trebala bi dolaziti i žičara iz Mokošice. Tad bi Mokošica dobila sve kulturne, društvene i zabavne sadržaje koji joj nedostaju vrlo brzom i ekološki čistom vezom kakva je žičara. Budući da mreža dopuna postojećeg gradskog prijevoza predviđa nastavak putovanja sjevernom padinom Srđa tramvajem ili solarnim vlakom do postojeće žičare, smanjile bi se gužve na gradskim prometnicama. Učenici koji idu iz Mokošice u srednje škole na Pločama i Gradu, kao i zaposlenici koji rade u tim dijelovima Dubrovnika, mogli bi dolaziti žičarama i tramvajem umjesto autobusima. Isto tako bi iz Mokošice žičarama lako i brzo stizali u Gruž ili na Babin kuk, a i turisti bi mogli koristiti iste linije, čime bi se smanjile prometne gužve na postojećim prometnicama, a ne manje važno, i onečišćenje okoliša od ispušnih plinova automobila i autobusa bi bilo manje.
Postaje žičara i tramvaja za tri smjera dale bi stalnu živost višenamjenskom zdanju „Elafiti“, koje bi, kao i lučki terminal, trebalo biti izgrađeno po pravilima gradnje niskoenergetskih zgrada. Solarne ploče za grijanje vode i fotonaponske ćelije za proizvodnju struje, predviđene i za ostala nova zdanja, trebalo bi dopuniti u „brodu na Srđu“ s tri jarbola-vjetroelektrane (glavnim pramčanim i dva krmena), koji bi proizvodili električnu energiju i pokazivali smjer i snagu vjetra. Predviđena gradnja vila, apartmana i dva hotela s golfskim igralištem na Srđu također bi povoljno utjecala na posjećenost kopnenog broda „Elafiti“. I njima i stanovnicima Bosanke tramvaj koji bi vozio sjevernom padinom Srđa i nova žičara do Gruža omogućili bi lako i brzo prometovanje, bez uporabe automobila i zaobilaznog puta. Investitor bi mogao biti svatko tko raspolaže s dovoljno novaca da sagradi i vodi jedno takvo višenamjensko zdanje. Iskustva iz Dubaija i Abu Dabhija svjedoče da postoje investitori za skupe zgrade kakve nikad prije nisu sagrađene zato što imaju poriv sudjelovati u stvaranju novih znamenitosti po kojima će i sami postati poznati. Grad u zidinama, jedinstven i odavno poznat, samo je prednost Dubrovnika u privlačenju investitora koji na svojim ulaganjima mogu zarađivati, ali ih ne mogu odnijeti i uvijek će i oni i njihovi posjetitelji plaćati porez na dodanu vrijednost, gradski prirez, doprinose za zaposlenike, komunalnu i ostale naknade i puniti gradski i državni proračun.
Slika umjetnice Iris Lobaš Kukavičić prikazuje kako bi buduće višenamjensko zdanje „Elafiti“, s kongresnim centrom, galerijama, trgovinama, postajama žičara i ostalim sadržajima skladno „plovilo“ Srđem. Još za vrijeme gradnje postalo bi svjetski poznata znamenitost i privlačilo pozornost turista i medija, a poveznica prošlosti (lučki terminal s karakom na vrhu kao simbolima pomorstva i trgovine Dubrovačke Republike) i sadašnjosti (zdanje u obliku broda za kružna putovanja kao simbolom suvremenog turizma) bila bi jasno vidljiva i prepoznatljiva. I fizički bi ih povezivala žičara, što bi samo još više naglašavalo duhovnu vezu između prošlosti i sadašnjosti.
Ova ideja je utemeljena u komunikacijskim znanostima pomoću kojih je lako dokazano (što nije moguće prenijeti na ograničeni prostor u ovoj sažetoj verziji cjelovitog rada o jačanju imidža Dubrovnika) komparativnom analizom, studijama slučaja i metodom idealnog tipa da bi upravo takvo zdanje slalo posredstvom turista svijetu poruke koje bi pozivale i druge potencijalne posjetitelje da dođu u Dubrovnik i da ga vide. Posve je izvjesno da sama pomisao na višenamjensku zgradu u obliku broda za kružna putovanja na Srđu iznad Gruža može naići na zgražanje pojedinaca, posebice onih iz drugih struka, ali ni podsmijeh, ni poruga, ni protivljenje, ni nesuglasje ne mogu poništiti komunikacijsku vrijednost koju imaju u svijetu jedinstvena zdanja i koja upravo zbog svoje jedinstvenosti šire besplatnu promidžbu o sebi posredstvom novih medija. A kad je o ukusima riječ, još je iz Starog Rima ostala izreka da se o ukusima i bojama ne valja prepirati.