Komuniciranje Dubrovnika novim znamenitostima (4) - Kongresni centar plovi Srđem

Danas je Dubrovnik s Venecijom i Miamijem u vrhu svjetskih odredišta brodova za kružna putovanja, zahvaljujući kojima sezona traje od ranog proljeća do kasne jeseni, uz udarna dva ljetna mjeseca koja nisu dovoljna za cjelogodišnje uspješno poslovanje. Upravo važnost kružnih putovanja za dubrovačko gospodarstvo potiče na razmišljanje kako tu gospodarsku značajku pretvoriti u komunikacijsku znamenitost koja bi zatvarala krug i svojim postojanjem opet poticala razvitak gospodarstva.
Jedno od mogućih rješenja je višenamjensko zdanje u obliku broda za kružna putovanja smješteno na Srđu iznad Gruža. Ono bi s drevnom prošlošću (budućim gruškim lučkim terminalom s karakom na vrhu glavnog tornja) bilo povezano žičarom i tako ostvarivalo uz simboličnu i fizičku vezu sa sadašnjošću (turizmom). Turistički stručnjaci često navode da za produžetak turističke sezone Dubrovniku nedostaje kongresni centar. Zbog toga bi on mogao biti jedan od važnijih sadržaja u utrobi zgrade-broda s više dvorana čija bi se veličina pomičnim pregradama mogla prilagođavati potrebama pojedinih skupova. Dubrovniku nedostaje i prava koncertna dvorana, galerija suvremene umjetnosti, prostori za konceptualne umjetnosti, nevladine i udruge mladih, alternativne glazbenike i ostale umjetnike, ekološke udruge poput vrijednih Eko-Omblića i mnoge druge koji sad muku muče s neadekvatnim prostorom ili njegovim potpunim nedostatkom.
Jedno takvo višenamjensko zdanje ne bi moglo pozitivno poslovati bez stalnih događanja pa bi u njemu, uz dormitorij za smještaj sudionika kongresa koji bi više voljeli boraviti u istome prostoru u kojemu je skup, nego u hotelima, bili i brojni ugostiteljski sadržaji, trgovine među kojima i one s izvornim poljoprivrednim proizvodima i suvenirima, galerije, uredi pošte i banaka... „Zapovjednički most“ zgrade bi mogao biti restoran i vidikovac s pogledom na sve četiri strane svijeta, a s obzirom da bi Elafitski otoci bili kao na dlanu, višenamjensko zdanje bi se moglo zvati Elafiti. Sam izraz Elafiti se jednostavno piše i lako izgovara na mnogim jezicima, a njegovo izvorno značenje „Jelenski otoci“ ujedno potiče zanimanje turista o podrijetlu njihova imena i prošlosti uopće.
Uz žičaru s vezom iz Gruža, koja bi se lako mogla produžiti na Babin kuk, u „brod na Srđu“ trebala bi dolaziti i žičara iz Mokošice. Tad bi Mokošica dobila sve kulturne, društvene i zabavne sadržaje koji joj nedostaju vrlo brzom i ekološki čistom vezom kakva je žičara. Budući da mreža dopuna postojećeg gradskog prijevoza predviđa nastavak putovanja sjevernom padinom Srđa tramvajem ili solarnim vlakom do postojeće žičare, smanjile bi se gužve na gradskim prometnicama. Učenici koji idu iz Mokošice u srednje škole na Pločama i Gradu, kao i zaposlenici koji rade u tim dijelovima Dubrovnika, mogli bi dolaziti žičarama i tramvajem umjesto autobusima. Isto tako bi iz Mokošice žičarama lako i brzo stizali u Gruž ili na Babin kuk, a i turisti bi mogli koristiti iste linije, čime bi se smanjile prometne gužve na postojećim prometnicama, a ne manje važno, i onečišćenje okoliša od ispušnih plinova automobila i autobusa bi bilo manje.
Postaje žičara i tramvaja za tri smjera dale bi stalnu živost višenamjenskom zdanju „Elafiti“, koje bi, kao i lučki terminal, trebalo biti izgrađeno po pravilima gradnje niskoenergetskih zgrada. Solarne ploče za grijanje vode i fotonaponske ćelije za proizvodnju struje, predviđene i za ostala nova zdanja, trebalo bi dopuniti u „brodu na Srđu“ s tri jarbola-vjetroelektrane (glavnim pramčanim i dva krmena), koji bi proizvodili električnu energiju i pokazivali smjer i snagu vjetra. Predviđena gradnja vila, apartmana i dva hotela s golfskim igralištem na Srđu također bi povoljno utjecala na posjećenost kopnenog broda „Elafiti“. I njima i stanovnicima Bosanke tramvaj koji bi vozio sjevernom padinom Srđa i nova žičara do Gruža omogućili bi lako i brzo prometovanje, bez uporabe automobila i zaobilaznog puta. Investitor bi mogao biti svatko tko raspolaže s dovoljno novaca da sagradi i vodi jedno takvo višenamjensko zdanje. Iskustva iz Dubaija i Abu Dabhija svjedoče da postoje investitori za skupe zgrade kakve nikad prije nisu sagrađene zato što imaju poriv sudjelovati u stvaranju novih znamenitosti po kojima će i sami postati poznati. Grad u zidinama, jedinstven i odavno poznat, samo je prednost Dubrovnika u privlačenju investitora koji na svojim ulaganjima mogu zarađivati, ali ih ne mogu odnijeti i uvijek će i oni i njihovi posjetitelji plaćati porez na dodanu vrijednost, gradski prirez, doprinose za zaposlenike, komunalnu i ostale naknade i puniti gradski i državni proračun.
Slika umjetnice Iris Lobaš Kukavičić prikazuje kako bi buduće višenamjensko zdanje „Elafiti“, s kongresnim centrom, galerijama, trgovinama, postajama žičara i ostalim sadržajima skladno „plovilo“ Srđem. Još za vrijeme gradnje postalo bi svjetski poznata znamenitost i privlačilo pozornost turista i medija, a poveznica prošlosti (lučki terminal s karakom na vrhu kao simbolima pomorstva i trgovine Dubrovačke Republike) i sadašnjosti (zdanje u obliku broda za kružna putovanja kao simbolom suvremenog turizma) bila bi jasno vidljiva i prepoznatljiva. I fizički bi ih povezivala žičara, što bi samo još više naglašavalo duhovnu vezu između prošlosti i sadašnjosti.
Ova ideja je utemeljena u komunikacijskim znanostima pomoću kojih je lako dokazano (što nije moguće prenijeti na ograničeni prostor u ovoj sažetoj verziji cjelovitog rada o jačanju imidža Dubrovnika) komparativnom analizom, studijama slučaja i metodom idealnog tipa da bi upravo takvo zdanje slalo posredstvom turista svijetu poruke koje bi pozivale i druge potencijalne posjetitelje da dođu u Dubrovnik i da ga vide. Posve je izvjesno da sama pomisao na višenamjensku zgradu u obliku broda za kružna putovanja na Srđu iznad Gruža može naići na zgražanje pojedinaca, posebice onih iz drugih struka, ali ni podsmijeh, ni poruga, ni protivljenje, ni nesuglasje ne mogu poništiti komunikacijsku vrijednost koju imaju u svijetu jedinstvena zdanja i koja upravo zbog svoje jedinstvenosti šire besplatnu promidžbu o sebi posredstvom novih medija. A kad je o ukusima riječ, još je iz Starog Rima ostala izreka da se o ukusima i bojama ne valja prepirati.

Komuniciranje Dubrovnika novim znamenitostima (3) Uzvišena karaka

Turiste koji dolaze brodovima za kružna putovanja u Gruž dočekuje prazna riva, ostaci nekadašnjih skladišta manje ili više kamufliranih da bi poslužili novoj svrsi poput autobusnog kolodvora ili trgovine prehrambenim proizvodima i pogled na ogoljeli Srđ. Turističke luke u svijetu ili već imaju ili grade putničke terminale u koje putnici mogu izići s broda kroz zatvoreni prostor, a da i ne osjete neku veću razliku, kao kad iz zrakoplova prijeđu u aerodromsku zgradu. U terminalima su trgovine, ugostiteljski i zabavni sadržaji, banke, pošte i u pravilu postaje gradskog i izletničkog prijevoza te javne garaže.
Lučki terminal je prvo zdanje s kojim se turisti pristigli brodovima susreću pa ono svojim izgledom mora oduzimati dah i tako postati privlačnim da ga posjetitelji snimaju mobitelima i snimke istoga trenutka objavljuju u novim medijima. Učinkovitije promidžbe nema u suvremenom svijetu, a posve je besplatna ako zdanje pobudi pozornost turista i stvori im želju da ga snimaju i hvale se poznatima i nepoznatima gdje su došli i što su vidjeli.
Zato budući lučki terminal u Gružu ne smije biti nemaštovita zgrada oblika polegnutog ormara s neboderom oblika uspravljenog ormara. Njezin mogući izgled uvjetovan je velikom dužinom od krajnjeg veza na Batahovini do današnje zgrade lučke uprave pa bi joj dinamiku dao stakleni krovni dio izveden u obliku i boji morskih valova. Lom svjetlosti kroz plava stakla postavljena pod različitim kutovima mijenjao bi boju krova tijekom dana, kao što i sunčeva svjetlost mijenja boju morskih valova. Terminal bi, prema ovoj zamisli, trebao završavati tornjem na čijem bi se vrhu nalazila stilizirana dubrovačka karaka, uzvišena na vrh novog terminala, kojeg ne bi nikad ni bilo da karake nisu brodile svjetskim morima i stvarale dobit od koje je Grad stoljećima stvaran kao jedinstveno urbanističko i umjetničko djelo. Ako bi se sagradila nemaštovita polegnuta zgrada s neboderom ili više njih, ona se ne bi bitno razlikovala od stotina tisuća zgrada po svijetu pa ne bi ni privlačila turiste da je snimaju. Ali, nigdje u svijetu ne postoji ni jedna jedina zgrada sa stiliziranom karakom na vrhu pa bi upravo zbog te jedinstvenosti postala zanimljivom. Ujedno bi nagnala znatiželjnije turiste da se upitaju kakav je to jedrenjak, zašto je toliko važan da bi poput skulpture krasio lučki terminal i time bi njihovo zanimanje za Dubrovnik i njegovu povijest bilo izraženo od prvog pogleda s mora i prvog koraka s broda. U unutrašnjosti karake ili kat ispod, mogle bi se prikazivati digitalne fotografije i video zapisi iz dubrovačkih muzeja, što bi poticalo turiste da se odluče posjetiti ih. Prodaja turističkih karata, ujedno ulaznica za muzeje, gradske žičare, autobuse ili hidroglisere, također bi morala biti smještena u samom lučkom terminalu.
Za privlačenje posebne skupine ekološki osviještenih turista, lučki terminal bi trebalo sagraditi od visočanskog kamena u prizemnom dijelu s trgovinama, garažama i postajama za autobuse, dok bi gornji katovi bili od trostrukih izolacijskih stakala s međuprostorima ispunjenim argonom koja smanjuju potrebu za grijanjem i hlađenjem na minimum. Solarne ploče za grijanje vode i fotonaponske ćelije za proizvodnju struje od sunčevih zraka pretvorile bi lučki terminal u proizvođača električne energije iz obnovljivih izvora. Ta bi se energija mogla koristiti u slučaju nestanka struje iz gradske mreže za povratak žičara u donju grušku postaju ili nastavak vožnje do Srđa.
Iz terminala bi iznad Obale pape Ivana Pavla II do buduće nove poslovne zgrade na mjestu današnjeg TUP-a vodio nadvožnjak s pokretnom trakom kojom bi turisti s brodova dolazili do postaje buduće žičare. Tom bi žičarom odlazili na Srđ do vidikovca u budućem kongresnom centru, a ako žele i dalje, tramvajem prema postaji postojeće žičare i Gradu, tako izbjegavajući i smanjujući gužve na gradskim prometnicama.
Crtež umjetnice Iris Lobaš Kukavičić u jednostavnim potezima prikazuje ovu ideju koju bi arhitekti suvremenim materijalima lako pretvorili u stvarnost. Kad bi bio sagrađen takav lučki terminal, jedinstven u svijetu, koji simbolizira i povezuje slavnu prošlost sa suvremenim dobom, on bi kao nova dubrovačka znamenitost svjedočio da građani Dubrovnika nisu sposobni samo živjeti od nasljeđa, nego ostaviti i nešto vlastito za buduće naraštaje.

KOMUNICIRANJE DUBROVNIKA NOVIM ZNAMENITOSTIMA (2) Hidrogliseri i mreža žičara

Prometne gužve u ljetnoj sezoni i za vrijeme svake kiše tijekom cijele godine negativno djeluju na imidž Dubrovnika. Različita rješenja s mijenjanjem smjerova prometa i uvođenje vožnje u jednom umjesto dva smjera ili ostavljanjem dvosmjernog prometa za javni prijevoz i taksiste, a jednosmjernog za ostale, nisu bitno popravila stanje. Eventualni povratak tramvaja na postojeće prometnice još bi više usporio promet, a širenjem gruške i lapadske obale za stvaranje prostora za tramvajsku prugu smanjilo bi lučki akvatorij predviđen za brodice u vlasništvu građana i marinu. Bilo bi to i vrlo skupo rješenje, s upitnim učincima.
Još je skuplje rješenje izgradnja mreže tunela, premda je izvjesno da će jednoga dana upravo tuneli rasteretiti gradske prometnice i omogućavati bolju komunikaciju iz drugih dijelova Dubrovnika do Pila i Ploča. Otežavajuća okolnost je i dugo vrijeme potrebno za njihovu izgradnju pa u vladajućoj gospodarskoj krizi izgradnju tunela treba odgoditi za neka bolja vremena.
Najlakše i najbrže bi bilo ublažiti prometne gužve smanjenjem broja turističkih autobusa koji turiste s brodova za kružna putovanja iz Gruža prevoze do Pila i Ploča uvođenjem hidroglisera kapaciteta od oko 200 sjedećih mjesta koji bi turiste ukrcavali sa samih brodova. Propali su pokušaji da se turiste prevozi malim brodicama s vezova s krajnjeg istočnog dijela gruškog zaljeva zato što je turistima teško po vrućini pješice stići s brodova, a ako bi išli autobusima, onda bi se stvarale još veće gužve. Brodice su bile spore i malog kapaciteta pa preostaju veći i brzi hidrogliseri kao pravo rješenje jer bi turisti mogli uživati tijekom plovidbe oko Lapada, ispod Gorice, Lovrijenca i oko Grada, a ne bi izgubili previše vremena za razgledanje.
Raspisivanjem koncesije početkom 2011. ovaj bi se vid prijevoza mogao uvesti prije idućeg ljeta, a ako ne bude interesa na prvi natječaj među vlasnicima hidroglisera i brzih katamarana, Grad Dubrovnik bi mogao potaknuti Atlantsku plovidbu da ona uvede jednu takvu hidroglisersku liniju. Budući da Atlantska plovidba desetljećima u stvarnosti provodi društveno odgovorno poslovanje i brine o gradu u kojoj joj je sjedište, kao i zbog toga što se radi o dobro organiziranoj i vođenoj kompaniji, ona bi mogla uvesti prikladan hidrogliserski prijevoz turista s brodova za kružna putovanja i u njemu naći vlastiti poslovni interes. Zaposlenost hidroglisera bi se mogla osigurati uvjetovanjem brodarskim kompanijama da putnici s brodova za kružna putovanja sa sidrišta pokraj Lokruma do Porta također prevoze hidrogliseri, a ne njihovi vlastiti tenderi. U mnogim svjetskim lukama to je propisano pa ne bi bilo poteškoća s uvođenjem nove prakse jer ona povećava sigurnost plovidbe.
Projektiranje i izgradnja mreže žičara zahtijeva nešto duže vrijeme, ali još uvijek kratko jer se radi o najviše dvije do tri godine. Ono bi još više smanjilo prometne gužve i poboljšalo javni gradski prijevoz. Najvažnija linija bila bi od budućeg lučkog turističkog terminala do Srđa (iznad Gruža). Od gornje postaje te gruške žičare, sjevernom padinom Srđa bi do sadašnje postaje postojeće žičare putnike trebao prevoziti suvremeni tramvaj, koji bi izgledom mogao podsjećati na nekadašnji dubrovački, ali bi morao biti udobniji i s više prostora za svakog putnika. Mogao bi to biti i u Dubrovniku ove jeseni predstavljeni solarni vlak s gumenim kotačima (vrsta trolejbusa), ali svakako je nužno da bude vozilo na električni pogon koje ne zagađuje okoliš, kao što ga ne zagađuje ni žičara.
Usporedno s ovom žičarom, također u prvoj fazi izgradnje, trebalo bi iznad Zagrebačke ulice, od gradske garaže na Ilijinoj glavici do novog garažno-poslovnog centra „Iza Grada“, postaviti nisku žičaru, takozvane gondole. Konstrukciju takvih niskih žičara bilo bi moguće demontirati poslije gradnje tunela koji bi vodio od javne garaže do Grada i premjestiti je iznad neke druge ulice, gdje to u tome trenutku bude potrebno, ili, ako više ne bude trebala, jednostavno je prodati nekom drugom gradu. Postavljanjem niskih žičara iznad ulica povećala bi se protočnost prometa, a sama konstrukcija je stotinjak puta jeftinija od gradskih vlakova na stupovima, od kojih je, na primjer, metromover u Miamiju njihova turistička atrakcija. Ali, da bi se takav vlak na stupovima mogao isplatiti potreban je daleko veći protok putnika pa samo veliki gradovi mogu podnijeti tu skupu investiciju.
Od postaje žičare na Srđu iznad Gruža, u drugoj fazi bi trebalo žičarom povezati Mokošicu, čime bi se također poboljšao javni gradski prijevoz, a mogao bi se tom kraćom i ekološki čistom vezom smanjiti i broj gradskih autobusa. Time bi se postigle uštede i smanjilo onečišćenje okoliša fosilnim gorivima.
U drugoj fazi bi se mogao žičarom povezati Gruž s dvije nove postaje od kojih bi jedna bila u naselju Babin kuk, a zadnja u hotelskom kompleksu Valamar. Ovom bi se vezom smanjile gužve na križanjima kod pošte Lapad i kod igrališta, koja nisu dovoljno protočna u špicama i po lošem vremenu.
Niske žičare, gondole, mogle bi se u trećoj fazi postaviti i iz Gruža preko novog poslovnog centra Radeljević pa do garaže na Ilijinoj glavici, čime bi se ostvarila još jedna zračna veza s Gradom, kraća od atraktivnije za turiste, koja vodi preko Srđa.
Postojeća žičara u vlasništvu Excelsa nekretnina bi mogla biti dio ove mreže, ali u slučaju njezina nedovoljnog kapaciteta ili nemogućnosti postizanja dogovora Grada i vlasnika o uključivanju te žičare u sustav javnog prijevoza, bilo bi lako novu postaju tramvaja ili solarnog vlaka na Srđu (predstavljenu u prošlom Glasu Grada) povezati s postajom žičare u budućem centru „Iza Grada“ (na mjestu sadašnje i na tornju buduće vatrogasne postaje).
Žičare su jeftino prijevozno sredstvo zato što su žice na stupovima mnogostruko jeftinije i od cesta i od željezničkih pruga, brzo se grade, ne zagađuju okoliš i predstavljaju atrakciju za turiste i građane. Jeftine su i u uporabi pa, na primjer, u Rio de Janeiru, povezuju siromašna naselja sa središtem grada po povoljnijoj cijeni od autobusne. U Dubrovniku bi mreža žičara trebala biti dio javnog prijevoza i imati istu cijenu kao i autobusne karte, a građani s mjesečnim pokazima bi mogli kombinirati i autobuse i žičare kako bi lakše stizali do odredišta, bez povećanja mjesečne naknade.
Žičare bi na dva načina djelovale pozitivno na imidž Dubrovnika. Prvo tako što bi smanjile prometne gužve na cestama pa time i nezadovoljstvo turista zbog njih, a drugo što su one same po sebi atraktivan i zanimljiv način prijevoza, dovoljno čest da se može usporedbom s drugim gradovima dokazati njihova iskoristivost i isplativost, a dovoljno rijedak da bi se mnogi turisti prvi put u životu njima prevozili. Zbog iznimnog pogleda približavanjem Gradu, one bi pomogle da fotografije i video snimci Dubrovnika putuju svijetom i svojom zanimljivošću privlače potencijalne turiste i stvaraju im želju da dođu i dožive Dubrovnik.