Zna se ipak da nije prvoaprilska šala i da dan ne umanjuje složenost i temeljitost u obradi teme „Krizno komuniciranje na primjeru komuniciranja dubrovačke policije u slučaju Britt Lapthorne“. Ako u MUP-u postoji netko tko može procijeniti vrijednost ovoga rada i predloženi krizni komunikacijski plan za slučaj nestanka stranaca, trebao bi zaposliti Dubravku Njirić da im pripremi planove i za druga moguća krizna stanja.
Sve kao da je bilo jučer, a prošle su pune četiri godine. Tiho kuc-kuc. Govori dr. sc. Milan Kiperaš: „Naprijed“. Opet kuc-kuc. Ponovo „Naprijed“. Vrata se otvaraju polako. Polako. Jedva dopola. Ulazi Dubravka Klarić, kako se tad prezivala. Blijeda u licu. U krajičku oka suza koja kao da će svaki trenutak kap-kap na pod-pod.
- Ja… Ja sam… Ja… Ja sam… - pokušava izreći, a zubi joj cvokoću cvok-cvok.
- Sjedi, smiri se i reci što te tišti – nudi je profesor Kiperaš, tadašnji pročelnik Odjela za komunikologiju.
- Ja sam… Ja sam… Trudna sam, napokon izgovori Dubravka Klarić, a zubi sami cvok-cvok, cvok-cvok, cvok-cvok...
Skoči se profesor Kiperaš. Uzvikne: - Divno! Čestitam!
Pruži joj ruku. Smije se, a njoj odmah lakše.
- Ali, što će mi biti sa studijem? – pita studentica još samo malo drhtavim glasom drht-drht, bez cvokota zuba cvok-cvok, ohrabrena dobronamjernim pristupom iskusnog pedagoga.
- Završit ćeš ga, eto što. Prvo ćeš roditi, kad ne budeš mogla dolaziti na nastavu bit će ti opravdano jer opravdano i te kako jest, a onda ćeš učiti i polagati ispite u rokovima i na kraju diplomirati. Sve po redu i bez problema. Dijete je dar, a ne kazna.
Tako je i bilo. Došao i profesor Kiperaš, odnedavni umirovljenik na obranu diplomskog. Sinčić Dubravke nekad Klarić danas Njirić Leon Josip ide u vrtić i tumači tetama da njegova mama više neće morati učiti. Takva su djeca – optimistična.
Ni njoj, ni njemu zubi ne čine cvok-cvok. Smiju se, vesele. Kroz prozore proviruje sunce. Smije se i ono smij-smij. Cvijeće procvjetalo cvjet-cvjet.
I, što je pouka? Je li pouka poruka iz blesavih serija o američkim odvjetnicama da ne smiju rađati dok ne postanu bar dioničarke, ako ne partnerice većinskom vlasniku, radeći od jutra do mraka, bez prava na osobni život do kasnih četrdesetih? Je li pouka poruka muljatora iz pretvorbe koji, kad saznaju za trudnoću zaposlenica na određeno vrijeme kažu „Nemojte joj produžiti ugovor“ , ili ako rade na neodređeno „Sama je kriva što neće napredovati“?
Ne smije to biti pouka. Novinari i djelatnici u odnosima s javnostima moraju promicati gledište da je dijete dar, a ne kazna. Moraju razotkrivati nasilnike koji sprječavaju mlade ljude ucjenama da će nazadovati ili ostati bez posla ako požele imati djecu i tako ih lišavaju jednog od osnovnih ljudskih prava. Moraju se baviti takvim životnim temama i stvoriti javno mnijenje po formuli profesora Kiperaša da poslodavci, kad čuju za trudnoću zaposlenica, kažu samo te dvije riječi s dva uskličnika: - Divno! Čestitam!
I da se vedro nasmiju smij-smij. Dok ptice pjevaju pjev-pjev, a cvijeće cvjeta cvjet-cvjet.
Nema komentara:
Objavi komentar