Novi mediji su donijeli novi način komuniciranja, a najveća razlika u odnosu na već prohujalo vrijeme, je što pretežiti komunikatori više nisu novinari nego svi oni kojima je dostupna internetska veza i koji se odluče podijeliti s drugima nešto što osjećaju, o čemu misle, što su vidjeli ili doživjeli. Naravno, ta već dosta puta (lako) dokazana činjenica nije prihvaćena u mnogim glavama, uključujući i one okićene znanstvenim titulama, ali uopće ne znači da je promjene i vrijeme moguće zaustaviti samo zato što ih neki nisu shvatili.
Sudeći prema korisničkim objavama na portalu Dubrovačkog vjesnika (http://www.dubrovacki.hr/clanak/24137/ako-necemo-raditi-nista-mozemo-jesti-i-travu?c=1#comment) poslije predavanja o uporabi novih komunikacijskih kanala u stvaranju imidža grada i jačanju njegova brenda koautora Đorđa Obradovića, Kevina Walkera i Zorana Obradovića na Dubrovačkim medijskim danima 19. studenoga 2010., još uvijek mnogima nije poznato da turistički gradovi danas komuniciraju s ciljnim javnostima prvenstveno posredstvom turista, koji su postali najmnogobrojniji komunikatori. Turisti snimaju ono što im je zanimljivo najčešće svojim mobitelima, oni tehnološki napredniji i fotoaparatima i videokamerama, i objavljuju snimljeno na društvenim mrežama i drugim internetskim kanalima. Tako svijetom putuju snimci gradova i dojmovi turista-komunikatora o njima i izravno utječu na njihov imidž u pozitivnom ili negativnom smislu, ovisno o dojmovima turista.
Kad je o Dubrovniku riječ, grad u zidinama je bio i ostat će neiscrpan motiv turistima-komunikatorima. Ali, nije sve samo u prošlosti. Što je s Dubrovnikom danas? Jesu li u zadnja dva stoljeća stvorena još neka privlačna zdanja koja mogu postati komunikacijskim sadržajem i tako besplatno širiti promidžbu o njemu?
Prema opsežnoj anketi provedenoj među turistima koji u Dubrovnik dolaze brodovima za kružna putovanja u grušku luku, jedina nova znamenitost atraktivna za snimanje i opisivanje je most preko Omble. Uskih i strmih ulica koje se pretvaraju u bujice čim padne kiša ima i drugdje po svijetu napretek, problema s parkiranjem isto, ružnih betonskih nastamba, bez zelenila oko njih, također.
Zato su na predavanju o stvaranju imidža Dubrovnika kao grada u kojemu nisu samo nekad živjeli kulturni i pametni ljudi sposobni stvoriti nešto što će ostati za povijest, iznesene pojedine ideje za osmišljavanje novih znamenitosti, bez ikakve naznake da upravo one moraju biti prihvaćene. Cilj je bio potaknuti ljude na razmišljanje i razumijevanje potrebe da Dubrovnik uz povijesno arhitektonsko i urbanističko naslijeđe, mora stvarati i suvremeno. U tome predavanju, da se ne bi širilo i tako razvodnilo, nisu obuhvaćeni ostali činitelji koji također stvaraju imidž grada, poput kulturnih zbivanja (prvenstveno Dubrovačke ljetne igre), sportskih uspjeha (VK Jug) i ostalih.
Jedna od ideja za stvaranje novog imidža Dubrovnika arhitekturom primjerenom 21. stoljeću je zamjena postojećeg antenskog stupa koji nagrđuje pogled na tvrđavu Imperial, zgradom-skulpturom u obliku lika sv. Vlaha, po uzoru na postojeći kip Josipa Ivanovića. Tvrđava Imperial je dijelom već pretvorena u muzej Domovinskog rata čiju vizuru ometa i nameće joj se antenski odašiljački stup. Sve te antene bi se mogle uklopiti, a da se ne ističu posebno, u novo stakleno zdanje, zgradu-skulpturu, oblika i boja poput kipa sv. Vlaha autora Josipa Ivanovića visokog 33 centimetra s uvećanjem od 100 puta. Tvrđava Imperial bi ostala u obliku u kojem je sagrađena, a nova zgrada-skulptura bi bila postavljena zapadno od nje. Ispod postolja od bijelog visočanskog kamena na tri razine, od kojih bi donja bila kvadratnih dimenzija sa stranicom od 99 metara (3 puta 33) i visine 3,3 metra, srednja sa stranicom od 66 metara (2 puta 33) i visine 3,3 metra i gornja sa stranicom od 33 i visinom od 3,3 metra, smjestili bi se uređaji i uredi televizijskih i telekomunikacijskih kompanija koje upravljaju odašiljačima, kao i garaža za posjetitelje i postaja tramvaja (ili solarnog vlaka koji bi dolazio Srđem od postaje nove žičare iznad Gruža).
Sama zgrada-skulptura sv. Vlaha bila bi visoka 33 metra (brojke simboliziraju Isusove godine i Sveto Trojstvo, a postojeći predložak visok 33 centimetra trebalo bi samo povećati 100 puta i dobiti idealne dimenzije). Jedan od njezinih idealnih sadržaja bila bi kapela za vjenčanja koja bi ujedno služila i kao crkva za stanovnike naselja Bosanka i sve posjetitelje. Naravno, ako bi Crkva i stanovnici Bosanke prihvatili ovu ideju. Kapela bi bila u najširem dijelu zgrade-skulpture gdje je prikazan stilizirani Grad u rukama sv. Vlaha. Bilo bi više nego dovoljno mjesta u nižim dijelovima i za ugostiteljske i trgovačke sadržaje, apartmane za mladence i postaju druge žičare koja bi povezivala Srđ s budućim garažno-poslovnim Centrom "Iza Grada", na mjestu današnjeg Centra za zaštitu od požara, za slučaj da sadašnja žičara postane premalog kapaciteta kad se sagradi mreža žičara kojom bi dolazili turisti s brodova iz gruške luke na Srđ i željeli se spustiti u Grad.
Zgrada u obliku kipa sv. Vlaha trebala bi biti sagrađena od trostrukog stakla, između ispunjenog argonom, kako bi zadovoljila današnje najviše izolacijske standarde za niskoenergetske kuće i potrebu za grijanjem i hlađenjem svela na minimum. Vanjske plohe činili bi solarni paneli za grijanje vode i fotonaponske ćelije za proizvodnju električne struje, a u podzemlju bi bile toplinske pumpe koje ostvaruju efekt grijanja na razlici tempurature između zraka i dubokih slojeva zemlje.
Boje bi bile istovjetne onima kao na predlošku kipara Josipa Ivanovića. Budući da slične zgrade-skulpture nema na svijetu, bilo bi lako naći investitore za njezinu gradnju zato što bi od postavljanja temelja privlačila pozornost ne samo novinara, nego i komunikatora - turista. Uz zamah vjerskog turizma, turizma za vjenčanja i potvrdu brakova, takva bi zgrada-skulptura privlačila i ljubitelje arhitekture i umjetnosti i ekološki osviještene turiste. Postoji svjetski pokret čiji članovi obilaze i izvješćuje javnost upravo o niskoenergetskim zgradama i on bi je pokazivao kao primjer drugima.
Mogu li se s nečim te pretpostavke o promidžbenim efektima potkrijepiti? Mogu vrlo lako. Primjera ima napretek - od staklene piramide ispred Louvrea u Parisu koja je postala nova svjetska znamenitost, do zgrada zanimljiva oblika u Dubaiju, ili najnoviji primjer iz malog poljskog mjesta Swiebodzin za koje je malo tko izvan Poljske čuo dok nisu postavili Isusov kip visok 33 metra na postolje visine 18 metara, čime su nadmašili visinu Isusova kipa u Rio de Janeiru (http://www.tportal.hr/funbox/funtime/95164/Poljaci-podigli-kip-Isusa-visok-33-metra.html). Na svečanost prigodom završetka postavljanja kipa došlo je nekoliko tisuća posjetitelja, a brojne turističke agencije su mjesto Swiebodzin uvrstile u svoju ponudu.
Kipar Josip Ivanović nema ništa s idejom o mogućoj uporabi njegova kipa kao predloška za zgradu-skulpturu na Srđu pa mu anonimni komunikatori, kad pročitaju kako je zamišljena nova znamenitost na Srđu, ne bi smjeli upućivati uvrede samo zato što je stvorio umjetničko djelo koje zrači pozitivnom energijom, i unosi mir i blagost u prostor. On čak i ne zna za ovu ideju pa tim više ne bi bilo pošteno da dežurni "dušobrižnici" počnu istraživati gdje se rodio ili gdje je diplomirao. Njegova djela pokazuju da voli Dubrovnik i iz njih izbija umjetnička snaga. Takvi umjetnici također pozitivno utječu na imidž grada u kojemu žive i stvaraju, ali nije moguće, niti ima potrebe u jednom dnevničkom zapisu tumačiti više od jedne zamisli i pokušati je približiti javnosti. Uz sav rizik od mogućnosti da će grlatiji anonimci ovu (i svaku drugu) ideju prihvatiti s porugom, podsmijehom, uvredama i klevetama, bolje je iznijeti javno jer znanost koja ne može biti primijenjena u praksi nema velikog smisla. Za komunikacijske znanosti to vrijedi još više.
Rizik od mogućeg neargumentiranog izrugivanja uvijek postoji. I to je čar internetskog komuniciranja. Ali, teško da bilo tko može dokazati da jedna takva zgrada-skulptura ne bi bila nova dubrovačka atrakcija zato što bi ona samim tim što je jedinstvena u svijetu postala sadržajem koji komunicira sa svojim ciljnim javnostima.
Komuniciranje sadržaja novim komunikacijskim kanalima, posredstvom komunikatora - turista i stanovnika jednog grada, donijeli su novi mediji. Ono funkcionira neovisno shvaća li to netko ili ne. Građani i vlasti Dubrovnika nove komunikacijske mogućnosti također mogu, ali i ne moraju shvatiti. No, upravo u zavisnosti od toga, mogu očekivati ili napredak bez dodatnih ulaganja u promidžbu ili životarenje s čuđenjem kako to neka mjesta u Hrvatskoj ili susjednim državama, ostvaruju više prihoda od turizma, premda im se prije nekoliko desetljeća Dubrovnik činio nedostižnim uzorom.
Nema komentara:
Objavi komentar