Komuniciranje Dubrovnika novim znamenitostima (4) - Kongresni centar plovi Srđem

Danas je Dubrovnik s Venecijom i Miamijem u vrhu svjetskih odredišta brodova za kružna putovanja, zahvaljujući kojima sezona traje od ranog proljeća do kasne jeseni, uz udarna dva ljetna mjeseca koja nisu dovoljna za cjelogodišnje uspješno poslovanje. Upravo važnost kružnih putovanja za dubrovačko gospodarstvo potiče na razmišljanje kako tu gospodarsku značajku pretvoriti u komunikacijsku znamenitost koja bi zatvarala krug i svojim postojanjem opet poticala razvitak gospodarstva.
Jedno od mogućih rješenja je višenamjensko zdanje u obliku broda za kružna putovanja smješteno na Srđu iznad Gruža. Ono bi s drevnom prošlošću (budućim gruškim lučkim terminalom s karakom na vrhu glavnog tornja) bilo povezano žičarom i tako ostvarivalo uz simboličnu i fizičku vezu sa sadašnjošću (turizmom). Turistički stručnjaci često navode da za produžetak turističke sezone Dubrovniku nedostaje kongresni centar. Zbog toga bi on mogao biti jedan od važnijih sadržaja u utrobi zgrade-broda s više dvorana čija bi se veličina pomičnim pregradama mogla prilagođavati potrebama pojedinih skupova. Dubrovniku nedostaje i prava koncertna dvorana, galerija suvremene umjetnosti, prostori za konceptualne umjetnosti, nevladine i udruge mladih, alternativne glazbenike i ostale umjetnike, ekološke udruge poput vrijednih Eko-Omblića i mnoge druge koji sad muku muče s neadekvatnim prostorom ili njegovim potpunim nedostatkom.
Jedno takvo višenamjensko zdanje ne bi moglo pozitivno poslovati bez stalnih događanja pa bi u njemu, uz dormitorij za smještaj sudionika kongresa koji bi više voljeli boraviti u istome prostoru u kojemu je skup, nego u hotelima, bili i brojni ugostiteljski sadržaji, trgovine među kojima i one s izvornim poljoprivrednim proizvodima i suvenirima, galerije, uredi pošte i banaka... „Zapovjednički most“ zgrade bi mogao biti restoran i vidikovac s pogledom na sve četiri strane svijeta, a s obzirom da bi Elafitski otoci bili kao na dlanu, višenamjensko zdanje bi se moglo zvati Elafiti. Sam izraz Elafiti se jednostavno piše i lako izgovara na mnogim jezicima, a njegovo izvorno značenje „Jelenski otoci“ ujedno potiče zanimanje turista o podrijetlu njihova imena i prošlosti uopće.
Uz žičaru s vezom iz Gruža, koja bi se lako mogla produžiti na Babin kuk, u „brod na Srđu“ trebala bi dolaziti i žičara iz Mokošice. Tad bi Mokošica dobila sve kulturne, društvene i zabavne sadržaje koji joj nedostaju vrlo brzom i ekološki čistom vezom kakva je žičara. Budući da mreža dopuna postojećeg gradskog prijevoza predviđa nastavak putovanja sjevernom padinom Srđa tramvajem ili solarnim vlakom do postojeće žičare, smanjile bi se gužve na gradskim prometnicama. Učenici koji idu iz Mokošice u srednje škole na Pločama i Gradu, kao i zaposlenici koji rade u tim dijelovima Dubrovnika, mogli bi dolaziti žičarama i tramvajem umjesto autobusima. Isto tako bi iz Mokošice žičarama lako i brzo stizali u Gruž ili na Babin kuk, a i turisti bi mogli koristiti iste linije, čime bi se smanjile prometne gužve na postojećim prometnicama, a ne manje važno, i onečišćenje okoliša od ispušnih plinova automobila i autobusa bi bilo manje.
Postaje žičara i tramvaja za tri smjera dale bi stalnu živost višenamjenskom zdanju „Elafiti“, koje bi, kao i lučki terminal, trebalo biti izgrađeno po pravilima gradnje niskoenergetskih zgrada. Solarne ploče za grijanje vode i fotonaponske ćelije za proizvodnju struje, predviđene i za ostala nova zdanja, trebalo bi dopuniti u „brodu na Srđu“ s tri jarbola-vjetroelektrane (glavnim pramčanim i dva krmena), koji bi proizvodili električnu energiju i pokazivali smjer i snagu vjetra. Predviđena gradnja vila, apartmana i dva hotela s golfskim igralištem na Srđu također bi povoljno utjecala na posjećenost kopnenog broda „Elafiti“. I njima i stanovnicima Bosanke tramvaj koji bi vozio sjevernom padinom Srđa i nova žičara do Gruža omogućili bi lako i brzo prometovanje, bez uporabe automobila i zaobilaznog puta. Investitor bi mogao biti svatko tko raspolaže s dovoljno novaca da sagradi i vodi jedno takvo višenamjensko zdanje. Iskustva iz Dubaija i Abu Dabhija svjedoče da postoje investitori za skupe zgrade kakve nikad prije nisu sagrađene zato što imaju poriv sudjelovati u stvaranju novih znamenitosti po kojima će i sami postati poznati. Grad u zidinama, jedinstven i odavno poznat, samo je prednost Dubrovnika u privlačenju investitora koji na svojim ulaganjima mogu zarađivati, ali ih ne mogu odnijeti i uvijek će i oni i njihovi posjetitelji plaćati porez na dodanu vrijednost, gradski prirez, doprinose za zaposlenike, komunalnu i ostale naknade i puniti gradski i državni proračun.
Slika umjetnice Iris Lobaš Kukavičić prikazuje kako bi buduće višenamjensko zdanje „Elafiti“, s kongresnim centrom, galerijama, trgovinama, postajama žičara i ostalim sadržajima skladno „plovilo“ Srđem. Još za vrijeme gradnje postalo bi svjetski poznata znamenitost i privlačilo pozornost turista i medija, a poveznica prošlosti (lučki terminal s karakom na vrhu kao simbolima pomorstva i trgovine Dubrovačke Republike) i sadašnjosti (zdanje u obliku broda za kružna putovanja kao simbolom suvremenog turizma) bila bi jasno vidljiva i prepoznatljiva. I fizički bi ih povezivala žičara, što bi samo još više naglašavalo duhovnu vezu između prošlosti i sadašnjosti.
Ova ideja je utemeljena u komunikacijskim znanostima pomoću kojih je lako dokazano (što nije moguće prenijeti na ograničeni prostor u ovoj sažetoj verziji cjelovitog rada o jačanju imidža Dubrovnika) komparativnom analizom, studijama slučaja i metodom idealnog tipa da bi upravo takvo zdanje slalo posredstvom turista svijetu poruke koje bi pozivale i druge potencijalne posjetitelje da dođu u Dubrovnik i da ga vide. Posve je izvjesno da sama pomisao na višenamjensku zgradu u obliku broda za kružna putovanja na Srđu iznad Gruža može naići na zgražanje pojedinaca, posebice onih iz drugih struka, ali ni podsmijeh, ni poruga, ni protivljenje, ni nesuglasje ne mogu poništiti komunikacijsku vrijednost koju imaju u svijetu jedinstvena zdanja i koja upravo zbog svoje jedinstvenosti šire besplatnu promidžbu o sebi posredstvom novih medija. A kad je o ukusima riječ, još je iz Starog Rima ostala izreka da se o ukusima i bojama ne valja prepirati.

Komuniciranje Dubrovnika novim znamenitostima (3) Uzvišena karaka

Turiste koji dolaze brodovima za kružna putovanja u Gruž dočekuje prazna riva, ostaci nekadašnjih skladišta manje ili više kamufliranih da bi poslužili novoj svrsi poput autobusnog kolodvora ili trgovine prehrambenim proizvodima i pogled na ogoljeli Srđ. Turističke luke u svijetu ili već imaju ili grade putničke terminale u koje putnici mogu izići s broda kroz zatvoreni prostor, a da i ne osjete neku veću razliku, kao kad iz zrakoplova prijeđu u aerodromsku zgradu. U terminalima su trgovine, ugostiteljski i zabavni sadržaji, banke, pošte i u pravilu postaje gradskog i izletničkog prijevoza te javne garaže.
Lučki terminal je prvo zdanje s kojim se turisti pristigli brodovima susreću pa ono svojim izgledom mora oduzimati dah i tako postati privlačnim da ga posjetitelji snimaju mobitelima i snimke istoga trenutka objavljuju u novim medijima. Učinkovitije promidžbe nema u suvremenom svijetu, a posve je besplatna ako zdanje pobudi pozornost turista i stvori im želju da ga snimaju i hvale se poznatima i nepoznatima gdje su došli i što su vidjeli.
Zato budući lučki terminal u Gružu ne smije biti nemaštovita zgrada oblika polegnutog ormara s neboderom oblika uspravljenog ormara. Njezin mogući izgled uvjetovan je velikom dužinom od krajnjeg veza na Batahovini do današnje zgrade lučke uprave pa bi joj dinamiku dao stakleni krovni dio izveden u obliku i boji morskih valova. Lom svjetlosti kroz plava stakla postavljena pod različitim kutovima mijenjao bi boju krova tijekom dana, kao što i sunčeva svjetlost mijenja boju morskih valova. Terminal bi, prema ovoj zamisli, trebao završavati tornjem na čijem bi se vrhu nalazila stilizirana dubrovačka karaka, uzvišena na vrh novog terminala, kojeg ne bi nikad ni bilo da karake nisu brodile svjetskim morima i stvarale dobit od koje je Grad stoljećima stvaran kao jedinstveno urbanističko i umjetničko djelo. Ako bi se sagradila nemaštovita polegnuta zgrada s neboderom ili više njih, ona se ne bi bitno razlikovala od stotina tisuća zgrada po svijetu pa ne bi ni privlačila turiste da je snimaju. Ali, nigdje u svijetu ne postoji ni jedna jedina zgrada sa stiliziranom karakom na vrhu pa bi upravo zbog te jedinstvenosti postala zanimljivom. Ujedno bi nagnala znatiželjnije turiste da se upitaju kakav je to jedrenjak, zašto je toliko važan da bi poput skulpture krasio lučki terminal i time bi njihovo zanimanje za Dubrovnik i njegovu povijest bilo izraženo od prvog pogleda s mora i prvog koraka s broda. U unutrašnjosti karake ili kat ispod, mogle bi se prikazivati digitalne fotografije i video zapisi iz dubrovačkih muzeja, što bi poticalo turiste da se odluče posjetiti ih. Prodaja turističkih karata, ujedno ulaznica za muzeje, gradske žičare, autobuse ili hidroglisere, također bi morala biti smještena u samom lučkom terminalu.
Za privlačenje posebne skupine ekološki osviještenih turista, lučki terminal bi trebalo sagraditi od visočanskog kamena u prizemnom dijelu s trgovinama, garažama i postajama za autobuse, dok bi gornji katovi bili od trostrukih izolacijskih stakala s međuprostorima ispunjenim argonom koja smanjuju potrebu za grijanjem i hlađenjem na minimum. Solarne ploče za grijanje vode i fotonaponske ćelije za proizvodnju struje od sunčevih zraka pretvorile bi lučki terminal u proizvođača električne energije iz obnovljivih izvora. Ta bi se energija mogla koristiti u slučaju nestanka struje iz gradske mreže za povratak žičara u donju grušku postaju ili nastavak vožnje do Srđa.
Iz terminala bi iznad Obale pape Ivana Pavla II do buduće nove poslovne zgrade na mjestu današnjeg TUP-a vodio nadvožnjak s pokretnom trakom kojom bi turisti s brodova dolazili do postaje buduće žičare. Tom bi žičarom odlazili na Srđ do vidikovca u budućem kongresnom centru, a ako žele i dalje, tramvajem prema postaji postojeće žičare i Gradu, tako izbjegavajući i smanjujući gužve na gradskim prometnicama.
Crtež umjetnice Iris Lobaš Kukavičić u jednostavnim potezima prikazuje ovu ideju koju bi arhitekti suvremenim materijalima lako pretvorili u stvarnost. Kad bi bio sagrađen takav lučki terminal, jedinstven u svijetu, koji simbolizira i povezuje slavnu prošlost sa suvremenim dobom, on bi kao nova dubrovačka znamenitost svjedočio da građani Dubrovnika nisu sposobni samo živjeti od nasljeđa, nego ostaviti i nešto vlastito za buduće naraštaje.

KOMUNICIRANJE DUBROVNIKA NOVIM ZNAMENITOSTIMA (2) Hidrogliseri i mreža žičara

Prometne gužve u ljetnoj sezoni i za vrijeme svake kiše tijekom cijele godine negativno djeluju na imidž Dubrovnika. Različita rješenja s mijenjanjem smjerova prometa i uvođenje vožnje u jednom umjesto dva smjera ili ostavljanjem dvosmjernog prometa za javni prijevoz i taksiste, a jednosmjernog za ostale, nisu bitno popravila stanje. Eventualni povratak tramvaja na postojeće prometnice još bi više usporio promet, a širenjem gruške i lapadske obale za stvaranje prostora za tramvajsku prugu smanjilo bi lučki akvatorij predviđen za brodice u vlasništvu građana i marinu. Bilo bi to i vrlo skupo rješenje, s upitnim učincima.
Još je skuplje rješenje izgradnja mreže tunela, premda je izvjesno da će jednoga dana upravo tuneli rasteretiti gradske prometnice i omogućavati bolju komunikaciju iz drugih dijelova Dubrovnika do Pila i Ploča. Otežavajuća okolnost je i dugo vrijeme potrebno za njihovu izgradnju pa u vladajućoj gospodarskoj krizi izgradnju tunela treba odgoditi za neka bolja vremena.
Najlakše i najbrže bi bilo ublažiti prometne gužve smanjenjem broja turističkih autobusa koji turiste s brodova za kružna putovanja iz Gruža prevoze do Pila i Ploča uvođenjem hidroglisera kapaciteta od oko 200 sjedećih mjesta koji bi turiste ukrcavali sa samih brodova. Propali su pokušaji da se turiste prevozi malim brodicama s vezova s krajnjeg istočnog dijela gruškog zaljeva zato što je turistima teško po vrućini pješice stići s brodova, a ako bi išli autobusima, onda bi se stvarale još veće gužve. Brodice su bile spore i malog kapaciteta pa preostaju veći i brzi hidrogliseri kao pravo rješenje jer bi turisti mogli uživati tijekom plovidbe oko Lapada, ispod Gorice, Lovrijenca i oko Grada, a ne bi izgubili previše vremena za razgledanje.
Raspisivanjem koncesije početkom 2011. ovaj bi se vid prijevoza mogao uvesti prije idućeg ljeta, a ako ne bude interesa na prvi natječaj među vlasnicima hidroglisera i brzih katamarana, Grad Dubrovnik bi mogao potaknuti Atlantsku plovidbu da ona uvede jednu takvu hidroglisersku liniju. Budući da Atlantska plovidba desetljećima u stvarnosti provodi društveno odgovorno poslovanje i brine o gradu u kojoj joj je sjedište, kao i zbog toga što se radi o dobro organiziranoj i vođenoj kompaniji, ona bi mogla uvesti prikladan hidrogliserski prijevoz turista s brodova za kružna putovanja i u njemu naći vlastiti poslovni interes. Zaposlenost hidroglisera bi se mogla osigurati uvjetovanjem brodarskim kompanijama da putnici s brodova za kružna putovanja sa sidrišta pokraj Lokruma do Porta također prevoze hidrogliseri, a ne njihovi vlastiti tenderi. U mnogim svjetskim lukama to je propisano pa ne bi bilo poteškoća s uvođenjem nove prakse jer ona povećava sigurnost plovidbe.
Projektiranje i izgradnja mreže žičara zahtijeva nešto duže vrijeme, ali još uvijek kratko jer se radi o najviše dvije do tri godine. Ono bi još više smanjilo prometne gužve i poboljšalo javni gradski prijevoz. Najvažnija linija bila bi od budućeg lučkog turističkog terminala do Srđa (iznad Gruža). Od gornje postaje te gruške žičare, sjevernom padinom Srđa bi do sadašnje postaje postojeće žičare putnike trebao prevoziti suvremeni tramvaj, koji bi izgledom mogao podsjećati na nekadašnji dubrovački, ali bi morao biti udobniji i s više prostora za svakog putnika. Mogao bi to biti i u Dubrovniku ove jeseni predstavljeni solarni vlak s gumenim kotačima (vrsta trolejbusa), ali svakako je nužno da bude vozilo na električni pogon koje ne zagađuje okoliš, kao što ga ne zagađuje ni žičara.
Usporedno s ovom žičarom, također u prvoj fazi izgradnje, trebalo bi iznad Zagrebačke ulice, od gradske garaže na Ilijinoj glavici do novog garažno-poslovnog centra „Iza Grada“, postaviti nisku žičaru, takozvane gondole. Konstrukciju takvih niskih žičara bilo bi moguće demontirati poslije gradnje tunela koji bi vodio od javne garaže do Grada i premjestiti je iznad neke druge ulice, gdje to u tome trenutku bude potrebno, ili, ako više ne bude trebala, jednostavno je prodati nekom drugom gradu. Postavljanjem niskih žičara iznad ulica povećala bi se protočnost prometa, a sama konstrukcija je stotinjak puta jeftinija od gradskih vlakova na stupovima, od kojih je, na primjer, metromover u Miamiju njihova turistička atrakcija. Ali, da bi se takav vlak na stupovima mogao isplatiti potreban je daleko veći protok putnika pa samo veliki gradovi mogu podnijeti tu skupu investiciju.
Od postaje žičare na Srđu iznad Gruža, u drugoj fazi bi trebalo žičarom povezati Mokošicu, čime bi se također poboljšao javni gradski prijevoz, a mogao bi se tom kraćom i ekološki čistom vezom smanjiti i broj gradskih autobusa. Time bi se postigle uštede i smanjilo onečišćenje okoliša fosilnim gorivima.
U drugoj fazi bi se mogao žičarom povezati Gruž s dvije nove postaje od kojih bi jedna bila u naselju Babin kuk, a zadnja u hotelskom kompleksu Valamar. Ovom bi se vezom smanjile gužve na križanjima kod pošte Lapad i kod igrališta, koja nisu dovoljno protočna u špicama i po lošem vremenu.
Niske žičare, gondole, mogle bi se u trećoj fazi postaviti i iz Gruža preko novog poslovnog centra Radeljević pa do garaže na Ilijinoj glavici, čime bi se ostvarila još jedna zračna veza s Gradom, kraća od atraktivnije za turiste, koja vodi preko Srđa.
Postojeća žičara u vlasništvu Excelsa nekretnina bi mogla biti dio ove mreže, ali u slučaju njezina nedovoljnog kapaciteta ili nemogućnosti postizanja dogovora Grada i vlasnika o uključivanju te žičare u sustav javnog prijevoza, bilo bi lako novu postaju tramvaja ili solarnog vlaka na Srđu (predstavljenu u prošlom Glasu Grada) povezati s postajom žičare u budućem centru „Iza Grada“ (na mjestu sadašnje i na tornju buduće vatrogasne postaje).
Žičare su jeftino prijevozno sredstvo zato što su žice na stupovima mnogostruko jeftinije i od cesta i od željezničkih pruga, brzo se grade, ne zagađuju okoliš i predstavljaju atrakciju za turiste i građane. Jeftine su i u uporabi pa, na primjer, u Rio de Janeiru, povezuju siromašna naselja sa središtem grada po povoljnijoj cijeni od autobusne. U Dubrovniku bi mreža žičara trebala biti dio javnog prijevoza i imati istu cijenu kao i autobusne karte, a građani s mjesečnim pokazima bi mogli kombinirati i autobuse i žičare kako bi lakše stizali do odredišta, bez povećanja mjesečne naknade.
Žičare bi na dva načina djelovale pozitivno na imidž Dubrovnika. Prvo tako što bi smanjile prometne gužve na cestama pa time i nezadovoljstvo turista zbog njih, a drugo što su one same po sebi atraktivan i zanimljiv način prijevoza, dovoljno čest da se može usporedbom s drugim gradovima dokazati njihova iskoristivost i isplativost, a dovoljno rijedak da bi se mnogi turisti prvi put u životu njima prevozili. Zbog iznimnog pogleda približavanjem Gradu, one bi pomogle da fotografije i video snimci Dubrovnika putuju svijetom i svojom zanimljivošću privlače potencijalne turiste i stvaraju im želju da dođu i dožive Dubrovnik.

Pošumljavanje južne padine Srđa

Velika većina korisničkih objava ispod vijesti o spremnosti tvrtke Razvoj golf za uključivanje u pošumljavanje južne padine Srđa, na portalu Dubrovačkog vjesnika od 26. studenoga 2010. i nekoliko idućih dana (http://www.dubrovacki.hr/clanak/24310/spremni-smo-sudjelovati-u-financiranju-posumljavanja-srda?c=1#comment) ponovno ozelenjavanje Srđa ili ne smatra važnim ili uopće potrebnim ili mogućim. Premda se u istim tim objavama ističe briga "za našu budućnost" i "ljubav prema Gradu i prirodi", mirenje s trajnim pretvaranjem južne padine Srđa u kamenu pustoš ne dokazuje stvarnu zabrinutost ni za vlastiti okoliš, niti za budućnost.
Srđ je stoljećima bio pošumljen i takav, trajno zelen, bi opet trebao biti. Sad je u velikome dijelu golet opasna za vrijeme svake kiše. Odrone i vodene bujice može spriječiti ponovni rast šume i makije. Budući da su kiše sprale zemlju, pošumljavanje je sad i skupo i teško i svakim danom će biti još skuplje i još teže. Da nije tako već bi bio pošumljen. Ogledni primjer pošumljavanja obavljen je na malom prostoru uspješno uz pomoć međunarodne pomoći, ali na tome je sve ostalo jer Grad Dubrovnik i Županija dubrovačko-neretvanska nemaju novaca za tako velike i skupe zahvate.
Zato treba poticati sve poslodavce koji ostvaruju prihode na dubrovačkome području da dokažu kako ih zanima i dobrobit Grada i njegovih stanovnika, a ne samo ostvarenje profita. Društveno odgovorno poslovanje, održivi razvoj i brigu za dubrovačko područje oni mogu dokazati i pošumljavanjem Srđa, a (osiromašena) lokalna zajednica ih na to treba poticati, a ne sprječavati. Uz poduzeća sa sjedištem i ona koja imaju svoja predstavništva u Dubrovniku, u pošumljavanje bi se morale uključiti i pomorske, zrakoplovne i autoprijevozničke kompanije koje zarađuju prometovanjem s Dubrovnikom. Mnoge te kompanije uređuju luke, prometnice i okoliš po karipskim otocima i ti im troškovi na kraju poslovne godine budu priznati u postupku oporezivanja. Društva za zaštitu prirode ih potiču smjernicama gdje bi i što trebalo raditi, a kompanije koje su društveno odgovorne dragovoljno, u skladu s mogućnostima i na obostranu korist, ulažu u zajednicu u kojoj posluju.
U Dubrovniku djeluje Društvo prijatelja prirode Dub još od davne 1898. Park Gradac, Bogišićev park i gaj borova ispod Lovrijenca samo su neki od velikih uspjeha toga društva. Upravo zbog velikih ostvarenja i dugovječnosti, ono bi moglo biti dobra spona s velikim kompanijama kojima suradnja s udrugama građana na dobrobit zajednice pomaže jačanju vlastitog ugleda.
Trajno zelen Srđ s obje strane poboljšao bi imidž Grada jer bi svijetu pokazao brigu stanovništva i poslodavaca za prirodu i podigao bi kvalitetu života u Dubrovniku na višu razinu.
Ekološko djelovanje ne predstavlja puštanje da se Srđ pretvori u trajnu golet, nego pošumljavanje i održavanje zelenila, s izgradnjom sustava protupožarne zaštite. Pošumljavanje južne padine Srđa graničit će s nemogućim i bit će iz dana u dan sve teže ako se ne prevlada malodušnost, mirenje s trajnim ogoljavanjem nekad zelenih padina i ne stvori svijest o nužnosti praktičnog djelovanja i pomaganja prirodi da se obnovi poslije višestrukih požara i kišama prouzročene erozije tla s požarišta.
Parola "Srđ je naš" ostat će samo prazne riječi sve dok Srđ opet ne bude pošumljen.

Komuniciranje Dubrovnika novim znamenitostima (1) - Sveti Vlaho umjesto antenskog stupa

Novi mediji su donijeli novi način komuniciranja, a najveća razlika u odnosu na već prohujalo vrijeme, je što pretežiti komunikatori više nisu novinari nego svi oni kojima je dostupna internetska veza i koji se odluče podijeliti s drugima nešto što osjećaju, o čemu misle, što su vidjeli ili doživjeli. Naravno, ta već dosta puta (lako) dokazana činjenica nije prihvaćena u mnogim glavama, uključujući i one okićene znanstvenim titulama, ali uopće ne znači da je promjene i vrijeme moguće zaustaviti samo zato što ih neki nisu shvatili.
Sudeći prema korisničkim objavama na portalu Dubrovačkog vjesnika (http://www.dubrovacki.hr/clanak/24137/ako-necemo-raditi-nista-mozemo-jesti-i-travu?c=1#comment) poslije predavanja o uporabi novih komunikacijskih kanala u stvaranju imidža grada i jačanju njegova brenda koautora Đorđa Obradovića, Kevina Walkera i Zorana Obradovića na Dubrovačkim medijskim danima 19. studenoga 2010., još uvijek mnogima nije poznato da turistički gradovi danas komuniciraju s ciljnim javnostima prvenstveno posredstvom turista, koji su postali najmnogobrojniji komunikatori. Turisti snimaju ono što im je zanimljivo najčešće svojim mobitelima, oni tehnološki napredniji i fotoaparatima i videokamerama, i objavljuju snimljeno na društvenim mrežama i drugim internetskim kanalima. Tako svijetom putuju snimci gradova i dojmovi turista-komunikatora o njima i izravno utječu na njihov imidž u pozitivnom ili negativnom smislu, ovisno o dojmovima turista.
Kad je o Dubrovniku riječ, grad u zidinama je bio i ostat će neiscrpan motiv turistima-komunikatorima. Ali, nije sve samo u prošlosti. Što je s Dubrovnikom danas? Jesu li u zadnja dva stoljeća stvorena još neka privlačna zdanja koja mogu postati komunikacijskim sadržajem i tako besplatno širiti promidžbu o njemu?
Prema opsežnoj anketi provedenoj među turistima koji u Dubrovnik dolaze brodovima za kružna putovanja u grušku luku, jedina nova znamenitost atraktivna za snimanje i opisivanje je most preko Omble. Uskih i strmih ulica koje se pretvaraju u bujice čim padne kiša ima i drugdje po svijetu napretek, problema s parkiranjem isto, ružnih betonskih nastamba, bez zelenila oko njih, također.
Zato su na predavanju o stvaranju imidža Dubrovnika kao grada u kojemu nisu samo nekad živjeli kulturni i pametni ljudi sposobni stvoriti nešto što će ostati za povijest, iznesene pojedine ideje za osmišljavanje novih znamenitosti, bez ikakve naznake da upravo one moraju biti prihvaćene. Cilj je bio potaknuti ljude na razmišljanje i razumijevanje potrebe da Dubrovnik uz povijesno arhitektonsko i urbanističko naslijeđe, mora stvarati i suvremeno. U tome predavanju, da se ne bi širilo i tako razvodnilo, nisu obuhvaćeni ostali činitelji koji također stvaraju imidž grada, poput kulturnih zbivanja (prvenstveno Dubrovačke ljetne igre), sportskih uspjeha (VK Jug) i ostalih.
Jedna od ideja za stvaranje novog imidža Dubrovnika arhitekturom primjerenom 21. stoljeću je zamjena postojećeg antenskog stupa koji nagrđuje pogled na tvrđavu Imperial, zgradom-skulpturom u obliku lika sv. Vlaha, po uzoru na postojeći kip Josipa Ivanovića. Tvrđava Imperial je dijelom već pretvorena u muzej Domovinskog rata čiju vizuru ometa i nameće joj se antenski odašiljački stup. Sve te antene bi se mogle uklopiti, a da se ne ističu posebno, u novo stakleno zdanje, zgradu-skulpturu, oblika i boja poput kipa sv. Vlaha autora Josipa Ivanovića visokog 33 centimetra s uvećanjem od 100 puta. Tvrđava Imperial bi ostala u obliku u kojem je sagrađena, a nova zgrada-skulptura bi bila postavljena zapadno od nje. Ispod postolja od bijelog visočanskog kamena na tri razine, od kojih bi donja bila kvadratnih dimenzija sa stranicom od 99 metara (3 puta 33) i visine 3,3 metra, srednja sa stranicom od 66 metara (2 puta 33) i visine 3,3 metra i gornja sa stranicom od 33 i visinom od 3,3 metra, smjestili bi se uređaji i uredi televizijskih i telekomunikacijskih kompanija koje upravljaju odašiljačima, kao i garaža za posjetitelje i postaja tramvaja (ili solarnog vlaka koji bi dolazio Srđem od postaje nove žičare iznad Gruža).
Sama zgrada-skulptura sv. Vlaha bila bi visoka 33 metra (brojke simboliziraju Isusove godine i Sveto Trojstvo, a postojeći predložak visok 33 centimetra trebalo bi samo povećati 100 puta i dobiti idealne dimenzije). Jedan od njezinih idealnih sadržaja bila bi kapela za vjenčanja koja bi ujedno služila i kao crkva za stanovnike naselja Bosanka i sve posjetitelje. Naravno, ako bi Crkva i stanovnici Bosanke prihvatili ovu ideju. Kapela bi bila u najširem dijelu zgrade-skulpture gdje je prikazan stilizirani Grad u rukama sv. Vlaha. Bilo bi više nego dovoljno mjesta u nižim dijelovima i za ugostiteljske i trgovačke sadržaje, apartmane za mladence i postaju druge žičare koja bi povezivala Srđ s budućim garažno-poslovnim Centrom "Iza Grada", na mjestu današnjeg Centra za zaštitu od požara, za slučaj da sadašnja žičara postane premalog kapaciteta kad se sagradi mreža žičara kojom bi dolazili turisti s brodova iz gruške luke na Srđ i željeli se spustiti u Grad.
Zgrada u obliku kipa sv. Vlaha trebala bi biti sagrađena od trostrukog stakla, između ispunjenog argonom, kako bi zadovoljila današnje najviše izolacijske standarde za niskoenergetske kuće i potrebu za grijanjem i hlađenjem svela na minimum. Vanjske plohe činili bi solarni paneli za grijanje vode i fotonaponske ćelije za proizvodnju električne struje, a u podzemlju bi bile toplinske pumpe koje ostvaruju efekt grijanja na razlici tempurature između zraka i dubokih slojeva zemlje.
Boje bi bile istovjetne onima kao na predlošku kipara Josipa Ivanovića. Budući da slične zgrade-skulpture nema na svijetu, bilo bi lako naći investitore za njezinu gradnju zato što bi od postavljanja temelja privlačila pozornost ne samo novinara, nego i komunikatora - turista. Uz zamah vjerskog turizma, turizma za vjenčanja i potvrdu brakova, takva bi zgrada-skulptura privlačila i ljubitelje arhitekture i umjetnosti i ekološki osviještene turiste. Postoji svjetski pokret čiji članovi obilaze i izvješćuje javnost upravo o niskoenergetskim zgradama i on bi je pokazivao kao primjer drugima.
Mogu li se s nečim te pretpostavke o promidžbenim efektima potkrijepiti? Mogu vrlo lako. Primjera ima napretek - od staklene piramide ispred Louvrea u Parisu koja je postala nova svjetska znamenitost, do zgrada zanimljiva oblika u Dubaiju, ili najnoviji primjer iz malog poljskog mjesta Swiebodzin za koje je malo tko izvan Poljske čuo dok nisu postavili Isusov kip visok 33 metra na postolje visine 18 metara, čime su nadmašili visinu Isusova kipa u Rio de Janeiru (http://www.tportal.hr/funbox/funtime/95164/Poljaci-podigli-kip-Isusa-visok-33-metra.html). Na svečanost prigodom završetka postavljanja kipa došlo je nekoliko tisuća posjetitelja, a brojne turističke agencije su mjesto Swiebodzin uvrstile u svoju ponudu.
Kipar Josip Ivanović nema ništa s idejom o mogućoj uporabi njegova kipa kao predloška za zgradu-skulpturu na Srđu pa mu anonimni komunikatori, kad pročitaju kako je zamišljena nova znamenitost na Srđu, ne bi smjeli upućivati uvrede samo zato što je stvorio umjetničko djelo koje zrači pozitivnom energijom, i unosi mir i blagost u prostor. On čak i ne zna za ovu ideju pa tim više ne bi bilo pošteno da dežurni "dušobrižnici" počnu istraživati gdje se rodio ili gdje je diplomirao. Njegova djela pokazuju da voli Dubrovnik i iz njih izbija umjetnička snaga. Takvi umjetnici također pozitivno utječu na imidž grada u kojemu žive i stvaraju, ali nije moguće, niti ima potrebe u jednom dnevničkom zapisu tumačiti više od jedne zamisli i pokušati je približiti javnosti. Uz sav rizik od mogućnosti da će grlatiji anonimci ovu (i svaku drugu) ideju prihvatiti s porugom, podsmijehom, uvredama i klevetama, bolje je iznijeti javno jer znanost koja ne može biti primijenjena u praksi nema velikog smisla. Za komunikacijske znanosti to vrijedi još više.
Rizik od mogućeg neargumentiranog izrugivanja uvijek postoji. I to je čar internetskog komuniciranja. Ali, teško da bilo tko može dokazati da jedna takva zgrada-skulptura ne bi bila nova dubrovačka atrakcija zato što bi ona samim tim što je jedinstvena u svijetu postala sadržajem koji komunicira sa svojim ciljnim javnostima.
Komuniciranje sadržaja novim komunikacijskim kanalima, posredstvom komunikatora - turista i stanovnika jednog grada, donijeli su novi mediji. Ono funkcionira neovisno shvaća li to netko ili ne. Građani i vlasti Dubrovnika nove komunikacijske mogućnosti također mogu, ali i ne moraju shvatiti. No, upravo u zavisnosti od toga, mogu očekivati ili napredak bez dodatnih ulaganja u promidžbu ili životarenje s čuđenjem kako to neka mjesta u Hrvatskoj ili susjednim državama, ostvaruju više prihoda od turizma, premda im se prije nekoliko desetljeća Dubrovnik činio nedostižnim uzorom.

Stvaralaštvo ili jedenje trave

Odgovori na korisničke objave čitatelja portala Dubrovačkog vjesnika poslije predavanja o jačanju imidža Dubrovnika održanom na Dubrovačkim medijskim danima 19. 11. 2010.


Poštovani čitatelji portala Dubrovačkog vjesnika,
ne mogu prepričavati izlaganje, niti odgovoriti svima, ali ću navesti osnovne ciljeve jačanja imidža Dubrovnika komuniciranjem njegovim sadržajima s obzirom da u vašim objavama ima dosta nagađanja.

Prvenstveno je nužno potaknuti održiv razvitak, utemeljen na najvišim ekološkim standardima i društveno odgovornom poslovanju svih koji zarađuju u Dubrovniku (domaća poduzeća, ali i ona koja imaju predstavništva, kao i brodarske kompanije koje dovoze turiste moraju izravno ili posredno ekološkom naknadom pošumiti Srđ i s južne strane, a posebice iznad Gruža. Parola "Srđ je naš" dok kiše spiraju zemlju i pretvaraju ga u golet ne znači apsolutno ništa.

Svaka gradnja na dubrovačkom području morala bi zadovoljavati standarde za niskoenergetske kuće opremljene solarnim panelima za grijanje vode i fotonaponskim ćelijama za proizvodnju električne energije, što bi pomoglo uvrštenju Dubrovnika među ekološki čista područja i time privuklo novu ciljnu skupinu turista. Poslije prijelaznog razdoblja od godinu dana ne bi se smio dopustiti ulazak u Grad (u zidinama) bilo kakvim prometalima osim onih na električni pogon.

Gradski promet bi trebalo poboljšati mrežom žičara (ekološki čist promet), što je moguće brzo učiniti privlačenjem investitora iz inozemstva.
Uz turizam koji treba unaprijediti novim sadržajima koji bi produžili sezonu (recimo ruralno naselje Canavia u Mikulićima protiv koga su mnogi protiv samo zato da budu protiv), dubrovačko područje može postati veliki proizvođač energije iz obnovljivih izvora (druga turbina u HE Plat za koju postoji prostor desetljećima, solarne i vjetroelektrane.

Održivi razvoj je nužan jer bez otvaranja novih radnih mjesta mladi, obrazovani ljudi neće imati gdje raditi.

O novim znamenitostima koje bi privukle turiste da ih snimaju i objavljuju na društvenim mrežama ne mogu sad detaljnije pisati dok ne objavim rad s današnjeg predavanja.. Svakako, cilj je da Dubrovnik komunicira sa svijetom svojim sadržajima posredstvom komunikatora - turista, a posve dovoljna oprema su njihovi mobiteli, fotoaparati i videokamere. To ne košta ništa, a donosi velike promidžbene efekte. Nažalost, prema opsežnoj anketi, jedina znamenitost izvan Grada koja je privlačna sad je most preko Omble (kako ga tko god zvao, što nikako nije dovoljno.
Netko je spomenuo dr. Iva Lučića. I ja bih ga angažirao da sudjeluje u izradi ekološke studije za gradnju na krškom području.

Kevin Walker je naš sugrađanin, ugledni profesor na Američkom koledžu za menadžment i tehnologiju, Završio je Stanford University, a magistrirao na Berkeleyu. Oba ta sveučilišta se ubrajaju u najbolja na svijetu.

Nisam bio omladinski kadar, premda se ne sramim mojih prijatelja i poznanika koji jesu pa su i danas radišni i sposobni.

Od nas trojice koautora predavanja o jačanju imidža Dubrovnika novim komunikacijskim kanalima, ni jedan nije govorio u ime, niti zastupao interese institucije u kojoj radi, nego smo nastupili kao pojedinci koji se bave različitim područjima društvene zbilje, podjednako važnim za interdisciplinarni pristup osmišljavanju imidža grada.
Istina je da svakih desetak godina mijenjam zanimanje, ali moj nekadašnji odlazak iz Dubrovačkog vjesnika, po završetku Domovinskog rata na našem području, nije bio iz hira nego nevolje, kad su se iz izbjeglištva u Zagreb vratili lažni heroji i otjerali me. Na Sveučilište u Dubrovniku sam došao kad je osnovano jer sam pozvan da pomognem i prešao sam u tome trenutku na 12 puta manju plaću nego sam je imao kao zapovjednik broda.

Na uvrede neću odgovarati jer nije moguće argumentirano raspravljati s ljudima opterećenim predrasudama.

Srdačno vas pozdravljam znajući da svaka javna rasprava može pridonijeti boljim rješenjima.

Đorđe Obradović

Priprema "spontanog" govora

Najbolji recept za dvadesetominuti 'spontani i ležerni govor iz glave' je dobra priprema. Za 20 minuta govora najčešće se potrebno pripremati dva dana (proučiti literaturu, napisati bilješke (samo natuknice) i po njima uvježbati govor koji obično traje duže od predviđenog vremena pa u tome slučaju izbaciti suvišno i svesti ga na predviđenih 20 minuta, spremiti bilješke i probati govor bez njih i sutradan ga izgovoriti pred publikom.
Izvedba treba davati dojam da govornik improvizira, ali on se cijelo vrijeme mora držati pripremljene i uvježbane strukture. Jedina dopuštena improvizacija u 'ležernom i spontanom govoru iz glave' treba biti interakcija s publikom, a ona je uvjetovana osobama koje se pojave.
Mlađima i pametnijima od prosječnih pedesetogodišnjih profesora ne trebaju dva dana, ali oni koji se bave odgovornim poslom kao što su odnosi s javnostima uvijek moraju imati na umu da su:
- planiranje
- priprema
- provedba
- i analiza
nužne faze njihova posla i nikad niti jednu od njih ne smiju preskočiti.
Pravila pripreme govora se studenti Medija i kulture društva Sveučilišta u Dubrovniku sjećaju iz prezentacija za pisanje složenih novinskih rodova i kolegija 'Javni nastupi' (uvod, zaplet s usponom, vrhuncem, slazom, sa sukobljavanjem argumenata i protuargumenata, nekim citatom, duhovitom opaskom ako je moguće, malo dramske napetosti kretanjem i mimikom) i rasplet (bar sa zaključkom, a kad god je moguće poukom).
Sve skupa, za dva dana čak i sveučilišni profesori mogu pripremiti 'ležeran i spontan govor' od 20 minuta. Naravno da mlađi i pametniji isti javni nastup mogu pripremiti i brže i bolje, ali nikad, nikad se ne smiju prepustiti čistoj improvizaciji jer se tad najlakše odluta od teme i ne kaže se ono što je najvažnije.
I, na kraju, zašto drevni recepti u nadnaslovu? Pa zato što ovaj važi još od Aristotela i njegovih retoričkih pravila, a vjerojatno je i stariji samo što ga je Aristotel prvi, bar koliko se danas zna, uvrstio u jednu od svojih vječnih 'kuharica'.

Suze radosnice

Đorđe Obradović Teku mi suze radosnice zato što je Željka Opačak, studentica treće godine preddiplomskog studija Mediji i kultura društva pobijedila na natječaju za natpis na spomeniku braniteljima u Župi dubrovačkoj:

http://www.zupcica.hr/content/view/1445/1/

Nije pobijedila samo one koji misle da su epitaf i apel sorte jabuka, nego i... jaku konkurenciju s našeg studija. Neuki i samouki nemaju nikakve šanse kad se naši studenti odluče pisati, pisati i samo pisati.

Teku mi suze radosnice zato što je Nives Skoko, prvostupnica Medija i kulture društva, zamijenila jedan dobar posao u dobroj agenciji za odnose s javnostima u Zagrebu, još boljim poslom u drugoj agenciji.

Ponosim se što su njih dvije naše studentice.

Teku mi suze radosnice što kuljišar (engleski kuljishar) koji je u Slobodnoj Dalmaciji glasnogovornicu Sveučilišta u Dubrovniku Sandru Buratović nazvao Suzanom Barilović nije bio moj student:
http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/97067/Default.aspx

Sve skupa, tri su dobra razloga što plačem od sreće. A sreća nije potpuna ako se nema s kime podijeliti...

Odnosi s trudnoćom ili pravi PR (Pregnancy Relations)

Diplomirala i Dubravka Njirić. Poslije Pauline Bačić druga iz prve generacije na diplomskom studiju Odnosi s javnostima Sveučilišta u Dubrovniku stekla je zvanje magistre struke. Za datum obrane upravo na 1. travnja 2010. krivi su profesori. Tko bi drugi i mogao biti?

Zna se ipak da nije prvoaprilska šala i da dan ne umanjuje složenost i temeljitost u obradi teme „Krizno komuniciranje na primjeru komuniciranja dubrovačke policije u slučaju Britt Lapthorne“. Ako u MUP-u postoji netko tko može procijeniti vrijednost ovoga rada i predloženi krizni komunikacijski plan za slučaj nestanka stranaca, trebao bi zaposliti Dubravku Njirić da im pripremi planove i za druga moguća krizna stanja.

Sve kao da je bilo jučer, a prošle su pune četiri godine. Tiho kuc-kuc. Govori dr. sc. Milan Kiperaš: „Naprijed“. Opet kuc-kuc. Ponovo „Naprijed“. Vrata se otvaraju polako. Polako. Jedva dopola. Ulazi Dubravka Klarić, kako se tad prezivala. Blijeda u licu. U krajičku oka suza koja kao da će svaki trenutak kap-kap na pod-pod.

- Ja… Ja sam… Ja… Ja sam… - pokušava izreći, a zubi joj cvokoću cvok-cvok.

- Sjedi, smiri se i reci što te tišti – nudi je profesor Kiperaš, tadašnji pročelnik Odjela za komunikologiju.

- Ja sam… Ja sam… Trudna sam, napokon izgovori Dubravka Klarić, a zubi sami cvok-cvok, cvok-cvok, cvok-cvok...

Skoči se profesor Kiperaš. Uzvikne: - Divno! Čestitam!

Pruži joj ruku. Smije se, a njoj odmah lakše.

- Ali, što će mi biti sa studijem? – pita studentica još samo malo drhtavim glasom drht-drht, bez cvokota zuba cvok-cvok, ohrabrena dobronamjernim pristupom iskusnog pedagoga.

- Završit ćeš ga, eto što. Prvo ćeš roditi, kad ne budeš mogla dolaziti na nastavu bit će ti opravdano jer opravdano i te kako jest, a onda ćeš učiti i polagati ispite u rokovima i na kraju diplomirati. Sve po redu i bez problema. Dijete je dar, a ne kazna.

Tako je i bilo. Došao i profesor Kiperaš, odnedavni umirovljenik na obranu diplomskog. Sinčić Dubravke nekad Klarić danas Njirić Leon Josip ide u vrtić i tumači tetama da njegova mama više neće morati učiti. Takva su djeca – optimistična.

Ni njoj, ni njemu zubi ne čine cvok-cvok. Smiju se, vesele. Kroz prozore proviruje sunce. Smije se i ono smij-smij. Cvijeće procvjetalo cvjet-cvjet.

I, što je pouka? Je li pouka poruka iz blesavih serija o američkim odvjetnicama da ne smiju rađati dok ne postanu bar dioničarke, ako ne partnerice većinskom vlasniku, radeći od jutra do mraka, bez prava na osobni život do kasnih četrdesetih? Je li pouka poruka muljatora iz pretvorbe koji, kad saznaju za trudnoću zaposlenica na određeno vrijeme kažu „Nemojte joj produžiti ugovor“ , ili ako rade na neodređeno „Sama je kriva što neće napredovati“?

Ne smije to biti pouka. Novinari i djelatnici u odnosima s javnostima moraju promicati gledište da je dijete dar, a ne kazna. Moraju razotkrivati nasilnike koji sprječavaju mlade ljude ucjenama da će nazadovati ili ostati bez posla ako požele imati djecu i tako ih lišavaju jednog od osnovnih ljudskih prava. Moraju se baviti takvim životnim temama i stvoriti javno mnijenje po formuli profesora Kiperaša da poslodavci, kad čuju za trudnoću zaposlenica, kažu samo te dvije riječi s dva uskličnika: - Divno! Čestitam!

I da se vedro nasmiju smij-smij. Dok ptice pjevaju pjev-pjev, a cvijeće cvjeta cvjet-cvjet.